S vremena na vrijeme plenum Hrvatske biskupske konferencije pozabavi se pomalo i karizmaticima. Tako je u priopćenju s XXXVIII. plenarnog zasjedanja HBK, održanog od 21. do 23. travnja 2009. u Zagrebu objavljeno kako je bilo riječi i o raznim oblicima karizmatskih događanja.
Naglašeno je da biskupi kao mjesni pastiri posebnu pozornost moraju posvetiti brizi o tim crkvenim zbivanjima, da se očuva ono što je u skladu s naukom vjere i tradicijom Crkve, da se ne bi dogodilo da takva okupljanja stvaraju krivu sliku o Crkvi i vjeri koja nije samo pobožni osjećaj i izvanjska zbilja nego spasiteljska stvarnost koja obuhvaća čitavog čovjeka.
Upravo onako kako se to očekuje od biskupa, čuvara poklada vjere koju su nam u baštinu namrijeli apostoli, čiji su oni nasljednici. Kratko, jasno i precizno. Nije prvi put da naši hrvatski biskupi na sličan način, priopćenjem s plenarnog skupa, odašilju svoje mišljenje o pojavama koje prate karizmatike.
A tko su ti karizmatici? Iz navedenoga dijela priopćenja nije baš uočljivo. Svojedobno je HBK reagirao na one koji se tako nazivaju, a dolaze iz dalekih zemalja, poput Jamesa Manjackala koji je u više navrata stizao iz Indije i održavao velike molitvene susrete diljem Lijepe naše. Navodno je bilo i čudesnih izlječenja. Biskupi su zamjerali organizatorima Indijčevih seminara jer se, uglavnom, nisu propisno prijavljivali mjesnim ordinarijima prilikom održavanja skupova po velikim sportskim dvoranama u više hrvatskih gradova.
Od tada se za Manjackala na ovim našim stranama slabo i malo čuje. A zašto i bi, jer u jednoj maloj zemlji kao što je naša Hrvatska, Bogu hvala, ima i domaćih duhovnih pregalaca koji sustavno i nesebično rade s ljudima kako bi im pomogli vratiti mir u srca, pameti i duše. Taj tihi, kapilarni rad malo tko od struktura i šire populacije vidi i razumije. No, plodovi nakon toga ostaju. Jednako kao i svojevrsna bolest koja se odaziva na ime „invidia“. I to prije svega zato što karizmatike poput fra Zvjezdana Linića, fra Smiljana Kožula ili najpoznatijeg od svih, krčkog svećenika Zlatka Sudca često susrećemo i na masovnijim okupljanjima, gdje svojim riječima izazivaju pozornost, pa makar se radilo samo o predstavljanju knjige ili darovanju vlastitog umjetničkog djela.
Kad je u ovogodišnjem Velikom tjednu kardinal Josip Bozanić posjetio zagrebačku VII. gimnaziju i družio se s tamošnjim vjeroučenicima, oni su ga pitali što misli o karizmatiku Sudcu. Naime, ne tako davno mediji su nagađali kako zagrebački nadbiskup nije dao svome zemljaku placet da propovijeda u crkvi Svete Mati Slobode, gdje se služila misa tijekom koje je upravo krčki svećenik darovao svoju Pietu salezijancima na Jarunu.
Bozanić je odgovorio vjeroučenicima da Zlatka poznaje iz mlađih dana te da vjeruje kako je on čovjek i svećenik koji želi živjeti svoju vjeru i da ima određenih darova i sposobnosti.
„Ti darovi mogu biti i naravni i neke druge naravi. Oni koji dolaze k njemu i koji u razgovoru s njim i nakon njegovih propovijedi više dožive Boga, oni svjedoče da je takav susret dobar i koristan. Kao vjernici znamo da je naša najveća svetinja euharistija, ali ako je nekome potreban susret i sa Sudcem, nemam ništa protiv, ali smatram da nigdje nije dobro promicati kult pa niti u ovome slučaju“, rekao je kardinal Bozanić mladima u VII. gimnaziji u Zagrebu.
Nije trebalo puno da se od spomena „promicanja kulta“ izrode naslovi „Bozanić protiv Sudca“ i slični. Jasno je, pak, iz konteksta da je zagrebački nadbiskup zapravo izrekao svoje pozitivno mišljenje o velečasnom Zlatku.
To se ne bi moglo reći za riječkog nadbiskupa Ivana Devčića, koji je na završetku plenuma HBK govorio pred novinarima, među inim, o upozorenju biskupa na tendenciju monopolizacije vlasništva nad medijima i komercijalizacije medijskih sadržaja. I onda je sam upao u zamku o kojoj je govorio.
Na novinarsko pitanje odnosi li se najnovije priopćenje posvećeno karizmaticima i na velečasnog Zlatka Sudca, Devčić je izjavio kako je velečasni Sudac jedna od pojava na hrvatskom prostoru koja se može spomenuti u kontekstu tumačenja biskupa s plenuma kako su karizmatske pojave unutar Crkve velik blagoslov za Crkvu, ali i odstupaju od onoga kako Crkva shvaća vjeru i život.
Za komercijalizirane medijske sadržaje sve je na kraju ispalo ovako:
Poruke s Kaptola, nadbiskup Ivan Devčić na plenarnom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije: Sudac odstupa od crkvenog nauka o vjeri i životu.
Nema ničeg spornog u tome što hrvatski biskupi traže od karizmatskih okupljanja da porade na tome kako ne bi stvarali krivu sliku o Crkvi i vjeri koja nije samo pobožni osjećaj i izvanjska zbilja. Uostalom, tako je bilo od prvih apostolskih vremena. Oni koji su od Krista dobili vlast da upravljaju, poučavaju i posvećuju povjereni im narod Božji, brižno su pazili da se ne bi odstupalo od nauka i prakse koja je utvrđena osobito na prvim Crkvenim saborima.
Međutim, kroz povijest kršćanstva događala su se često zastranjena, odnosno ne baš uvijek dosljedno evanđeosko svjedočenje pastira. U tim vremenima Bog je iz puka podizao ljude koji su svojim životom pokazivali onima iz institucionalnih struktura, kako treba Crkvu iznutra obnavljati. Jedan od takvih najpoznatijih karizmatika bio je i sveti Franjo Asiški, utemeljitelj franjevačkog reda koji ove godine slavi 800. obljetnicu postojanja.
Bojim se, da je Franjo danas živ, da bi njegov „grijeh“, tojest činjenica što se usudio biti do kraja radikalan, pa čak i emotivan u vjeri, očima struktura bio još i gori nego ono što se stavlja na teret suvremenim karizmaticima.
Opreza nikad dosta, no treba paziti da se u opomenama ne pretjeruje i ne gasi stijenja što tek tinja. Jer od pravih karizmatika nitko nije imao štete, a ljudi su danas itekako potrebni navještaja Radosne vijesti na način koji će ih pokrenuti da promijene svoj život. Od toga bi svi mogli imati samo koristi.
Post je objavljen 02.05.2009. u 07:54 sati.