Marketing
Crvena zastava na Čevu
Sunčani dan bio je na pomolu.
Selo Podevčevo tog proljetnog jutra nekako je posebno oživjelo. Bio je praznik, Prvi maj.
Na kraju sela, pred ovećom kućom, skupila se grupa veselih mladića i djevojaka. Dolazili su i stariji, većinom muškarci srednjih godina, koji su i pokazivali najviše interesa za politička zbivanja.
Govorilo se glasno, žamorilo i pričalo o svemu i svačemu i o tome kako će se ovdje održati miting, nešto nalik na sastanak s govorom.
Oko 10 sati, kad je svježinu bliskih brežuljaka donosio lagani proljetni vjetar u ovo seoce, pojavi se grupa radnika, a s njima nekoliko gradskih mladića i djevojaka u radničkim jednostavnim odijelima i crvenom zastavom u ruci od jednog od njih.
To je bila grupa skojevaca i članova Komunističke partije među kojima je bio Ratimir Herceg, Slavko Lončarić, Vilko Jurec, Jelka Jurec, Vera Kurtalj, Božena Slukan, Stjepan Slukan i drugi.
Kad su se približili sakupljenoj gomili, pozdraviše: „Zdravo drugovi!“
Omladinci veselo otpozdraviše i zastavu digoše uz ogradu kuće. Njezina grimizna boja veselo zasvjetluca na suncu.
„Drugovi“, započe omladinac visok i tanak, odlučno ali blaga pogleda, toplim ugodnim glasom.
„Vi, drugovi, živite u selu teško kao i mi u gradu. Mi smo radnici vaši drugovi, vaši prijatelji…..Želimo zajedničkim snagama poći u bolji život…..“
„Neka živi savez radnika i seljaka!“ zagrmi netko snažnim glasom.
„Danas je velik praznik svih radnih ljudi. To je naš crveni praznik, Prvi maj. Živio Prvi maj!“
„Živio“ prihvatiše živo okupljeni.
„Pod crvenom zvijezdom i zastavom ujedinimo se i pođimo u borbu protiv nepravde, protiv kapitalističke vlasti…“ dalje je vatreno govorio mladić stojeći na malom drvenom stolu donesenom iz obližnje kuće.
Oči su gorjele čudnovatim sjajem ispod naočala, nježno lice postalo je muški odlučno. Govorio je tako odlučno i vatreno da su ga svi netremice gledali i upijali njegove riječi.
Kasnije su šaputali: „Tko je to? Kako mu je ime?“
Riječi mladog revolucionara ugrijale su srca omladine. Ratimir je to osjetio i nikada dotle nije se osjećao tako potpuno sretnim kao tada uz svoje drugove koji su pošli za njim i crvenom zastavom.
Mislio je o tome kako je jedino takav život opravdan, a revolucionarni rad ono za što valja živjeti pa i umrijeti ako bude potrebno.
Govorio je dugo o naprednoj omladini svijeta, o oktobarskoj revoluciji, Lenjinu, Sovjetskom savezu, o slobodnim majevima u budućnosti.
Poslije govora, koji je prekidan burnim uzvicima odobravanja, a aplauzima i parolama, Ratimir je visoko digao crvenu zastavu i započeo pjesmu koja odjekne iz mladih grla:
„Budi se Istok i Zapad,
Budi se Sjever i Jug,
Koraci tutnje u napad,
Naprijed uz druga je drug!“
Kad je sunce zaplovilo sredinom nebeskog svoda, grupa radnika i omladine, gradske i seoske, pođe na izlet na Čevo. Putem se čula pjesma revolucionarna i zanosna, a grimizni stijeg visoko uzdignut bio je gordi poziv k novim borbenim danima, novim zadacima.
Ratimirov pogled milovao ga je kao nježne dječje ruke obraze majke.
Živo i veselo, združeni mladi ljudi grada i sela uspinjali su se po brdima na Čevo.
Uskoro je na vrhu zavijorila crvena zastava, simbol Oktobra, simbol revolucije i boljeg života. Kraj nje na vrhuncu, oduševljeno je stajao Ratimir.
Razdragana mladost grlila se od sreće, od unutarnjeg zadovoljstva žarila su se lica, svi se okupiše na vrhu brda oko Ratimirove zastave te zapjevaše iz sveg glasa:
„Ustajte, vi zemaljsko roblje!
Vi sužnji koje mori jad!
- - - - - - - - - - - - -
S internacionalom
Sloboda zemlji svoj!“
Sunce je polako tonulo na počinak uz čudesnu revolucionarnu koračnicu.
Izvor:
Lik revolucionara Ratimira Hercega, Katica Pšak, Varaždin 1967.
Izdavač: Osnovna škola „Ratimir Herceg“ Varaždin
Tisak: Novinsko i štamparsko poduzeće Čakovec
Ratimir Herceg se rodio u skromnoj ali naprednoj porodici, u Varaždinu, u kući na kraju Ulice Braće Radića, 7. prosinca 1922.
Umro je mučeničkom smrću u tamnoj zatvorskoj ćeliji 24. siječnja 1943.
Post je objavljen 30.04.2009. u 21:06 sati.