Kao sastavni dio kreposti religioznosti i ona se uklapa u opću i glavnu svrhu čovjeka: slaviti Boga. To je prava i najvažnija zadaća molitve. U ime svoje i čitave nerazumne prirode čovjek molitvom iskazuje Svevišnjemu svoje divljenje, klanjanje, pohvale, pijetet, predanje i priznanje ovisnosti. Sjećajući se bezbrojnih dobročinstava što ih je primio iz ruke Očeve, molitelj mu iskreno i smjerno zahvaljuje. Pri tome ga obuzima osjećaj krivnje i nedostojnosti, pa molitvom izražava svoje kajanje, spremnost na pokoru i ispaštanje. (Ovaj čin, sam za sebe, spada u pokoru, a integralni je dio žrtve. Kod molitve se pretpostavlja i ne mora biti izričit.) Svjestan svoje potpune bijede vjernik moli i prosi Svemogućega da mu svojom milošću priskoči u pomoć.
Obzirom na svoj sadržaj molitva je: poklonstvena, zahvalna, pokornička i prosidbena. Obično vjernici daju ime molitve samo ovoj posljednjoj koja je zapravo najmanje vrijedna. Time se ne želi prosidbenoj molitvi zanijekati vrijednost uopće - Bog je toliko preporučuje! - nego je staviti na njeno pravo mjesto u duhovnom životu kršćana.
Po svom obliku molitva može biti takoder: nutarnja (mislena) ili vanjska (usmena); pojedinačna ili skupna; privatna ili službena (liturgijska); oblikovana (u formulama) ili slobodna; aktivna (kad mi više govorimo) ili pasivna (Bog više govori).
Svaka molitva mora biti n u t a r n j a, tj. izvirati iz srca i biti proživljena. Vanjska je molitva samo odraz nutarnje pobožnosti. Ne smijemo pak podcijeniti vrijednost usmene molitve. Isus je glasno molio. Crkva se njome redovito služi. Čovjek je sustav duše i tijela (koje također ima "pravo glasa"!). Riječ izražava misao i pomaže joj da se do kraja osmisli. Zvuk, ritam, formula pomažu i misli. Liturgijska i zajednička molitva daleko je vrednija od pojedinačne. Slobodni oblik molitve obično je emotivniji od formuliranoga, ali je ovaj takoder jako potrebit, osobito u skupnim pobožnostima. Pasivna molitva je oznaka savršenijih duša.
Način i dubina molitve zavisi i o psihologiji molioca. Tako imamo razne tipove molitelja: intelektualni tip kod kojega dominira razum i meditacija; afektivni ili sentimentalni s prevlašću emocija (treba mu prijatni ambijent, ugodne melodije, lijepi obredi); ekstravertirani, kojemu je Bog nebeska veličina te mu imponira transcendencija Božja (stoga osjeća potrebu klanjanja, tamjana, kulta); intravertirani, koji je zaokupljen imanencijom Božjom (Bog je u meni, hram Duha Svetoga, život milosti); vizuelni, koji traži vidne senzacije (trebaju mu sv. slike, raspela, obredi, simboli); auditivni, koji se nadahnjuju zvukovima (propovijedi, pjesme, glazba); aktivni, koji voli rad i pokret (liturgija, sveti čini, službe) i meditativni tip, koji je zaljubljen u tišinu, samoću i voli mistične oblike molitve. U svakom slučaju ne valja biti jednostran. I naša molitva mora biti "katolička".
Dr. Živan Bezić, "Kršćansko savršenstvo"
Post je objavljen 30.04.2009. u 13:30 sati.