Znaš li kao mi volimo ovaj grad no ne i ljude ovdje?
Znaš li da ćemo otići jednom zauvijek bez čežnje u nama za povratkom?
Znaš li kako nebi mijenjali svoj život
ni za jednu Italiju, ni za jednu Španjolsku?
Kažu da postoji jedan svijet.
Mi kažemo da postoje dva: jedan je naš a drugi djelite kako želite.
Jer koliko ljudi grada ovoga zli bili
uzimajući nam i naš ugled i naš ponos,naše samopoštovanje,
nikada nam neće moći uzeti ljubav do ovog grada,
nikada nas neće moći razdvojiti,nemogu oduzeti nas!
Jer mi volimo ovu cestu
i mi volimo njene raspucale djelove koji tamo stoje
poput tisuće rana,neizlječivih,bez nade u zacijeljenje.
I mi volimo tu šumu kroza koju se cesta naša probija,
pruža nam vječitu zaklonost i sigurnost od svih i svakoga,
svačijeg pogleda
kako nas nitko nebi kao djecu
zakačio sa onim čudnim smotuljkom u ruci,
mučeno dobivenog...čuvajući ono malo od onog još manjeg džeparca.
I volimo NJIH
koji svakoga puta iznova
lome ploče one star zadimljene kafane
koja,ako ju dublje pogledate,
nosi u sebi još onu staru ljepotu,sada već poprilično uništenu
u dimu cigareta,bezbroju psovki i
uzdahu onih naših lokalnih drolja koje bi
svakoga dana iznova nalazile svoje mušterije...
I volimo našu staru osnovnu,
gdje smo kao djeca stjecali prve spoznaje ovog zamršenog svijeta
i u koju bi se svakoga dana željeli vratit,iznova,a povratka nema.
I volimo ono igralište,
ljeti poput napuštene staklane,
još uvijek tamo provodeći ono kratko vrijeme prije povratka kući,
i volimo onu staru dvoranu,oćuvanu
u kojoj i dalje provodimo puno našeg vremena ovog ustalog života,
dvoranu koja toliko lijepih uspomena čuva.
Ostat će zauvijek grad ovaj božanski u nama i našim srcima,
lijep kao što je uvijek bio
sa svojim okaljanjem,tamnom stranom
noseći grijehe svih ljudi njegovih.
I lijep je život naš ovdje,uvijek bio je...ili smo mi samo ružičaste naočale nosili?
Lijep je no za njim nećemo žaliti.
Lijep,bez žaljenja,bez tuge.
A pitate se zašto?
Ljudi su ovdje bića nesretna,prepuna gorčine,ljubomore,bez grižnje savjesti.
Za njih ova ljepota grada ne postoji,oni je ne vide.
Ne vide ni svoje ubite živote, zabavljaju ih tuđi, naši.
Jedino što ih zanima su tuđi životi
gubeći uvid u život svoj,grijehe svoje.
Oni neznaju što život jest.
Mi znamo.
Mi ga živimo!
Post je objavljen 29.04.2009. u 20:02 sati.