Kada razmišljamo o sebi, vrlo često se potcjenjujemo ili precjenjujemo, ali vrlo rijetko donosimo objektivnu i točnu procijenu vlastite vrijednosti.
Zanimljivo je da nam, kada razmišljamo o tome što mi želimo uraditi za Boga, na um padaju mnoge divne stvari, ali onoga trenutka kada počnemo razmišljati o tome što mi Bogu možemo dati, nerjetko ostanemo bez teksta.
Zastanimo zato na trenutak i pogledajmo koliko smo mi stvarno vrijedni u Božjim očima?
U Post.1:27 čitamo da je Bog rekao "Načinimo čovjeka na svoju sliku i priliku!". I zaista, Bog je stvorio čovjeka i ženu i blagoslovio ih (Post.1:28). No, primjetimo da, iako je uslijedio pad zbog kojega je čitavo čovječanstvo primilo pravednu kaznu, Bog nije napustio čovjeka.
Job kaže: "Ne pazi li On na moje putove, ne broji li sve moje korake?" (Job 31:4), a u Rim.5:8 čitamo: "Ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas.". Sličnih primjera Božje ljubavi prema čovjeku nalazimo na mnogo mjesta u Bibliji.
Bog nas je stvorio čudesno, milošću nas je spasio po vjeri, njegovo smo djelo i sav naš život mu je, kaže Riječ, unaprijed poznat.
Nije nam dakle sporno da je Bog nas ljude toliko volio da je žrtvovao svoga sina za nas, ali čini se da često imamo problem vjerovati da baš nas, pojedince, Bog smatra vrijednima. Pretpostavljam da je to zbog toga što nismo navikli razmišljati o sebi kao o jedinstvenoj osobi koju je Bog stvorio.
Svaki je čovijek jedinstvena kreacija. Sve ono što mi jesmo, naš izgled, naše osobine, razmišljanja, iskustva, strasti, čak i neuspjesi, nisu slučajno u našem životu. Ne samo da nas one čine jedinstvenima, već nam naše životne okolnosti zorno svjedoće da je Božje zanimanje za nas stalno prisutno u našim životima.
Uistinu, svatko od nas je Božje remek-djelo. Možda o sebi tako ne mislimo, no takve nas je Bog stvorio! Doduše, možda nas je grijeh u međuvremenu nagrdio, možda smo poput nekog starog antičkog spomenika oštećeni, potamnjeli i okaljani, ali još uvijek smo u Njegovim očima predivni i vrijedni truda!
Znamo kako Bog želi da se svi ljudi spase, ali također znamo i da se svi ljudi ipak neće spasiti. Zato mi koji smo spašeni, ne smijemo zaboraviti da smo silnu milost spasenja primili bez ikakve zasluge. Ta milost je, dakle, besplatni dar koji smo primili.
Kada dobijemo od nekoga dar, to nas obićno obraduje. Često tada poželimo na neki način iskazati zahvalnost onome tko nas je darivao. Nije stoga ništa neobićno što se u srcima mnogih ljudi javlja želja da dragovoljnim i radosnim služenjem iskažu zahvalnost Bogu-stvoritelju koji ih je darivao milošću spasenja.
Tako na kraju, iako nas je Bog opremio mnogim dobrim osobinama i sposobnostima, samo o nama ovisi hoćemo li ih upotrijebiti za Božje naume ili za svoje osobne interese.
Zato zamolimo Boga da nam pomogne da bolje vidimo njegovo remek-djelo u sebi, kako nas pogreške koje smo učinili ne bi spriječile da Mu budemo korisni.
Post je objavljen 09.05.2009. u 22:00 sati.