SEPT JOURS ET TROIS PAROLES
POUR CREER LE MONDE
A Gérard Adam
Le Jour 1
Trois mots suffiraient pour commencer
La bâtisse du monde.
Audacieusement ouvrir
Des Seines de la langue et
Laisser la cascade ŕ courir pour te faire
Naviguer la parole claire et sonnante.
Malgré le parler douloureux
L’autre rivage de trouver.
Ces trois mots,
Ô Âdamâ,
Depuis toujours et ŕ jamais
Sont les męmes,
Depuis
Fiat Panis Satis Puto, jusqu’ŕ Fiat Libertas Postrema.
Prends les et amorces cette pomme,
Commence bâtir sur ta falaise solitaire,
Loin en hauteur
Sur la roche d’oů s’ouvre la vue
Sur ton nouveau monde,
Les champs infinis
De ta plaie amčre.
Le Jour 2
Le temps
La matičre secrčte et perpétuelle
A bâtir le monde
Dans tes mains, Adam,
Est une merveille magnifique.
A la grande place un monument pérenne,
Eblouissant, fixé ŕ plombe dans la voix humaine,
Dans ton seule et unique pouvoir –
La petite goutte de l’aurore,
Oů nos chairs, les chaumiers périssables,
En dépit de l’univers
Toujours et de nouveau poussent.
Et flambent.
Le Jour 3
La fugacité,
Il faut qu’on la considčre
En un mur de séparation,
En une autre rive de départ
Ŕ caboter vers soi-męme,
A trouver un port de calme,
Au milieu d’ouragan
Dans ses propres entrailles.
Le Jour 4
L’espace pour sa bâtisse
Découverts hors la vérité, en joue.
Comme ça tu n’aurais pas besoin de la route fixe
Ni de ponts ŕ ne pas rester figé devant l’abîme.
On arrive au lointaine
Simplement porté
Par le courant virulent
De ténčbres tumultueuses
De ta sSur l’Eternité.
Dessine obstinément ton dernier cercle.
(Oh, nolli turbare circulos meas.)
Le cercle de mort et de joue.
Deux points fondamentaux du cercle matinal.
La vérité fondamentale du cercle
D’oů tu accrois solitaire.
Toi, une seule joue de la vérité.
Le Jour 5
Ton monde ŕ toi
Construise
Avec un background,
En sommeil somnambule,
Sans fond.
Une telle anabase
Donne l’abri
Au silence au-dessous de mot
Et la sérénité aux cascades de temps.
De la forme, tu ne fais pas de soucies.
Ni de la façade ni de la hauteur de bâtisse.
Les univers font
Toujours
Leur espace du fond
Des songes
Ŕ la maničre effrénée.
Mais, ŕ l’intérieur –
La chaleur, la largeur,
Au milieu de ręves infinis.
Le Jour 6
Le silence, le tréfonds
De ton monde
Sont avant toi.
La seule et le seconde
Tu leur dois ton cuvé prestige,
Ta couronne aux épines,
Ta parole inaudible.
Mesure de ta voix
L’hauteur de ton foyer –
Ton počme.
Le silence serait
Le témoin
A ton volcan
Quand ton cri s’étend,
Quand en lui
Ta flamme explose.
Quand ton hurlement vers les étoiles
Monte.
Le Jour 7
Et l’amour, et l’amour….
Un caillou sur la roche
Et un ętre en humaine
Ton foyer en ton propre monde.
Mais la porte ouverte.
8.
Le Jour aprčs
Les chevaux indomptés,
Assoiffés par la guerre
Te conduiront sur la rive
De la mer du nord.
Tu va saisir
Que ce soit une partie
De ton chemin ŕ construire
Le monde ŕ personne qu’ŕ toi-męme,
La marche route dont
Tu n’avais pas que suivre le sens.
Quel chemin on a fait mon Gérard Adam
Si la carte postale sans adresse revient
A l’adresse sans l’expéditeur,
Si elle est ôtée au temps
Perdu dans l’espace
Oů les vers, au dépit du réel,
Servent ŕ bâtir le foyer sur le rocher ?
Et on voudrait dévaler
La mer verte de Wallonie,
On voudrait partir ŕ Paris
Voir le monde d’autrui.
Se promener dans la galčre de la nuit
Des počtes de l’oublie.
Ne pas avoir une seule pensée
A la tęte,
Sans aucun soucie de besogne
Tourner la casquette ŕ contresens
Avec un manteau sur l’épaule,
Sans le viatique
Et marcher,
Marcher,
Aux jeux grands ouverts
A bouche bé
Et ŕ cette âme fameuse
Entičrement désintéressée
Ŕ ętre l’acte pur de la réception.
Devenir un autre.
Devenir l’horizon de l’infinie.
Prijevod
Tomislav Dretar
SEDAM DANA ZA STVORITI SVIJET
Za Gérard Adam
Dan 1.
Tri riječi dostajale bi za početi
Graditi svijet..
smjelo otvoriti
Nutrinu juziku i
Pustitislapdapotečei dati
navigavaš riječ jasnuizvonku.
Usprkosbolnomjeziku
Dadruguobaludosegneš.
Te tri riječi,
ô Âdamâ,
Oduvijek i zauvijek
Iste su one tri riječi : Neka bude….
Uzmi ih i zagrizi tu jabuku,
Počni graditi na svojoj osamljeničkoj litici,
Daleko u visinu
Na stijeni otkud se otvara pogled
Na tvoj novi svijet,
Beskrajnapolja
Iz tvoje gorke rane.
Dan 2.VrijemeTvar tajna i vječna
Za izgraditi svijet
Svojim vlastitim rukama, Adame,
Jest jedno predivno čudo.
Vječni spomenik na velikom trgu,
Blistav, uspravljen u ljudskom glasu,
U tvojoj jedinoj i posebnoj moći –
Mala kaplja zore,
Gdje naša tjelesa, raspadive kolibe,
Uvijek i iznova niču.I plamsaju.
Dan 3.
Prolaznost, kratkotrajnost, T
reba ih dobro razlikovati
U zidu odvajanja, kao
drugu obalu za novi polazak
Za plovidbu prema sebi samom.
Za pronaći mirnu luku,
U sred uraganaU svojoj vlastitoj utrobi.
Dan 4.
Prostor za svoju gradnju svijeta
Naći ćeš izvan istine, u igri sila koje bujaju u Riječi.
Tako nećeš trebati tvrde ceste za svoje putovanje
Ni mosta bez kojeg bi ostao ukrućen na rubu ponora.
U daljine se stižeJednostavno nošen
Vrtložnim tijekom stvaranja i mijenjanja
Iz burnih tmina
Iz tvoje sestre Vječnosti.
Slobodno opiši svoj posljednji krug.
(Oh, nolli turbare circulos meas.)
Krug smrti i igre.
Dvije temeljne točke jutarnjeg kruga.
Istina temeljnog kruga
Otkud ti osamljen izrastaš.
Ti, jedina igra istine.
Dan 5.
Svoj vlastiti svijetutisniu background,
U somnambulni san,
Bez dna.Takvoj anabazi
Podari zaklonT
išinu ponad i usred riječi.
I u spokoju vremenskih kaskada.
O formi, ne brini uopće.
Ni o fasadi, ni o visini građevine.
Univerzumi sami
Uvijek uzimaju
Svoj prostor s dna
Sna
Ali u nutrini –Toplina, širina,
U sredini beskraj snova.
Dan 6.
Tišina, DubinaTvojem svijetu
Dani su prije tebe.
Gdje god da zakopaš
Ne bi li što učinio
-Sam i uvijek drugi
Ti njima duguješ svoj cuvé prestige,
Svoju krunu od trnja,
Svoju nečujnu riječ.
Odmjeri svojim glasom
Visinu svojem domu
–Svoju poemu.Tišina bit će svjedok
Tvojem vulkanu
Kad se tvoj krik razlegne,Tvoj oganj plane.
Kad tvoj urlik prema zvijezdama
sune.
Dan 7.
A ljubav, a ljubav….Oblutak na vrhu stijene
To jedno biće u čovjeku
Tvoje ognjište u tvom vlastitom svijetu.
Ali vrata otvorena.
Dan poslije 8.
Neukrotivi konji, Ratom ožednjeli
Odvest će te na obalu
Sjevernog mora.Ti ćeš skužit'
Da je to dio
Tvog puta koji je trebalo izgraditi
Svijet više za nikoga no za sebe samog,
Maršruta
Koju si jedino mogao slijediti.
Kojim putem ići moj Gérardu Adame
Kad se poštanska karta vraća bez adrese primatelja
Na adresu bez pošiljatelja,
Ako je oteta vremenu
Izgubljenom u prostoru?
Gdje stihovi usprkos stvarnom
Služe gradnji ognjišta na stijeni ?
A želja nas vukla spustiti se
Niz zeleno more Wallonije,
Žudnja nosila u Pariz ići
Vidjeti svijet drugih.
Prošetati se u gužvi noćnih šetača,
Pjesnika zaborava.
Ne imati baš nikakve misli u glavi,
Bez ikakve brige o radu
Okrenuti kačket naopačke
S ogrtačem na leđima,
S lakoćom kao jedinom popudbinom
I hodati,
Hodati,
Širom otvorenih očiju
I usana otvorenih u zijevanju
I u toj famoznoj duši
Potpuno bezbrižnoj
Biti čisti čin primanja.
Postajati netko drugi.
Postajati obzorom beskraja.
Tomislav Dretar
Post je objavljen 27.04.2009. u 23:11 sati.