Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/webstilus

Marketing

Sedam dana i tri riječi za stvoriti svijet

SEPT JOURS ET TROIS PAROLES

POUR CREER LE MONDE



A Gérard Adam

Le Jour 1

Trois mots suffiraient pour commencer

La bâtisse du monde.

Audacieusement ouvrir

Des Seines de la langue et

Laisser la cascade ŕ courir pour te faire

Naviguer la parole claire et sonnante.

Malgré le parler douloureux

L’autre rivage de trouver.

Ces trois mots,

Ô Âdamâ,

Depuis toujours et ŕ jamais

Sont les męmes,

Depuis
Fiat Panis Satis Puto, jusqu’ŕ Fiat Libertas Postrema.

Prends les et amorces cette pomme,

Commence bâtir sur ta falaise solitaire,

Loin en hauteur

Sur la roche d’oů s’ouvre la vue

Sur ton nouveau monde,

Les champs infinis

De ta plaie amčre.







Le Jour 2



Le temps

La matičre secrčte et perpétuelle

A bâtir le monde

Dans tes mains, Adam,

Est une merveille magnifique.

A la grande place un monument pérenne,

Eblouissant, fixé ŕ plombe dans la voix humaine,

Dans ton seule et unique pouvoir –

La petite goutte de l’aurore,

Oů nos chairs, les chaumiers périssables,

En dépit de l’univers

Toujours et de nouveau poussent.

Et flambent.



















Le Jour 3



La fugacité,

Il faut qu’on la considčre

En un mur de séparation,

En une autre rive de départ

Ŕ caboter vers soi-męme,

A trouver un port de calme,

Au milieu d’ouragan

Dans ses propres entrailles.











Le Jour 4



L’espace pour sa bâtisse

Découverts hors la vérité, en joue.

Comme ça tu n’aurais pas besoin de la route fixe

Ni de ponts ŕ ne pas rester figé devant l’abîme.

On arrive au lointaine

Simplement porté

Par le courant virulent

De ténčbres tumultueuses

De ta sSur l’Eternité.

Dessine obstinément ton dernier cercle.

(Oh, nolli turbare circulos meas.)

Le cercle de mort et de joue.

Deux points fondamentaux du cercle matinal.

La vérité fondamentale du cercle

D’oů tu accrois solitaire.

Toi, une seule joue de la vérité.











Le Jour 5



Ton monde ŕ toi

Construise

Avec un background,

En sommeil somnambule,

Sans fond.

Une telle anabase

Donne l’abri

Au silence au-dessous de mot

Et la sérénité aux cascades de temps.

De la forme, tu ne fais pas de soucies.

Ni de la façade ni de la hauteur de bâtisse.

Les univers font

Toujours

Leur espace du fond

Des songes

Ŕ la maničre effrénée.

Mais, ŕ l’intérieur –

La chaleur, la largeur,

Au milieu de ręves infinis.









Le Jour 6



Le silence, le tréfonds

De ton monde

Sont avant toi.

La seule et le seconde

Tu leur dois ton cuvé prestige,

Ta couronne aux épines,

Ta parole inaudible.

Mesure de ta voix

L’hauteur de ton foyer –

Ton počme.

Le silence serait

Le témoin

A ton volcan

Quand ton cri s’étend,

Quand en lui

Ta flamme explose.

Quand ton hurlement vers les étoiles

Monte.









Le Jour 7



Et l’amour, et l’amour….

Un caillou sur la roche

Et un ętre en humaine

Ton foyer en ton propre monde.

Mais la porte ouverte.











8.

Le Jour aprčs



Les chevaux indomptés,

Assoiffés par la guerre

Te conduiront sur la rive

De la mer du nord.

Tu va saisir

Que ce soit une partie

De ton chemin ŕ construire

Le monde ŕ personne qu’ŕ toi-męme,

La marche route dont

Tu n’avais pas que suivre le sens.

Quel chemin on a fait mon Gérard Adam

Si la carte postale sans adresse revient

A l’adresse sans l’expéditeur,

Si elle est ôtée au temps

Perdu dans l’espace

Oů les vers, au dépit du réel,

Servent ŕ bâtir le foyer sur le rocher ?

Et on voudrait dévaler

La mer verte de Wallonie,

On voudrait partir ŕ Paris

Voir le monde d’autrui.

Se promener dans la galčre de la nuit

Des počtes de l’oublie.

Ne pas avoir une seule pensée

A la tęte,

Sans aucun soucie de besogne

Tourner la casquette ŕ contresens

Avec un manteau sur l’épaule,

Sans le viatique

Et marcher,

Marcher,

Aux jeux grands ouverts

A bouche bé

Et ŕ cette âme fameuse

Entičrement désintéressée

Ŕ ętre l’acte pur de la réception.

Devenir un autre.

Devenir l’horizon de l’infinie.



Prijevod

Tomislav Dretar



SEDAM DANA ZA STVORITI SVIJET

Za Gérard Adam

Dan 1.

Tri riječi dostajale bi za početi

Graditi svijet..

smjelo otvoriti

Nutrinu juziku i

Pustitislapdapotečei dati

navigavaš riječ jasnuizvonku.

Usprkosbolnomjeziku

Dadruguobaludosegneš.

Te tri riječi,

ô Âdamâ,

Oduvijek i zauvijek

Iste su one tri riječi : Neka bude….

Uzmi ih i zagrizi tu jabuku,

Počni graditi na svojoj osamljeničkoj litici,

Daleko u visinu

Na stijeni otkud se otvara pogled

Na tvoj novi svijet,

Beskrajnapolja

Iz tvoje gorke rane.

Dan 2.VrijemeTvar tajna i vječna

Za izgraditi svijet

Svojim vlastitim rukama, Adame,

Jest jedno predivno čudo.

Vječni spomenik na velikom trgu,

Blistav, uspravljen u ljudskom glasu,

U tvojoj jedinoj i posebnoj moći –

Mala kaplja zore,

Gdje naša tjelesa, raspadive kolibe,

Uvijek i iznova niču.I plamsaju.

Dan 3.

Prolaznost, kratkotrajnost, T

reba ih dobro razlikovati

U zidu odvajanja, kao

drugu obalu za novi polazak

Za plovidbu prema sebi samom.

Za pronaći mirnu luku,

U sred uraganaU svojoj vlastitoj utrobi.

Dan 4.

Prostor za svoju gradnju svijeta

Naći ćeš izvan istine, u igri sila koje bujaju u Riječi.

Tako nećeš trebati tvrde ceste za svoje putovanje

Ni mosta bez kojeg bi ostao ukrućen na rubu ponora.

U daljine se stižeJednostavno nošen

Vrtložnim tijekom stvaranja i mijenjanja

Iz burnih tmina

Iz tvoje sestre Vječnosti.

Slobodno opiši svoj posljednji krug.

(Oh, nolli turbare circulos meas.)

Krug smrti i igre.

Dvije temeljne točke jutarnjeg kruga.

Istina temeljnog kruga

Otkud ti osamljen izrastaš.

Ti, jedina igra istine.

Dan 5.

Svoj vlastiti svijetutisniu background,

U somnambulni san,

Bez dna.Takvoj anabazi

Podari zaklonT

išinu ponad i usred riječi.

I u spokoju vremenskih kaskada.

O formi, ne brini uopće.

Ni o fasadi, ni o visini građevine.

Univerzumi sami

Uvijek uzimaju

Svoj prostor s dna

Sna

Ali u nutrini –Toplina, širina,

U sredini beskraj snova.

Dan 6.

Tišina, DubinaTvojem svijetu

Dani su prije tebe.

Gdje god da zakopaš

Ne bi li što učinio

-Sam i uvijek drugi

Ti njima duguješ svoj cuvé prestige,

Svoju krunu od trnja,

Svoju nečujnu riječ.

Odmjeri svojim glasom

Visinu svojem domu

–Svoju poemu.Tišina bit će svjedok

Tvojem vulkanu

Kad se tvoj krik razlegne,Tvoj oganj plane.

Kad tvoj urlik prema zvijezdama

sune.

Dan 7.

A ljubav, a ljubav….Oblutak na vrhu stijene

To jedno biće u čovjeku

Tvoje ognjište u tvom vlastitom svijetu.

Ali vrata otvorena.

Dan poslije 8.

Neukrotivi konji, Ratom ožednjeli

Odvest će te na obalu

Sjevernog mora.Ti ćeš skužit'

Da je to dio

Tvog puta koji je trebalo izgraditi

Svijet više za nikoga no za sebe samog,

Maršruta

Koju si jedino mogao slijediti.

Kojim putem ići moj Gérardu Adame

Kad se poštanska karta vraća bez adrese primatelja

Na adresu bez pošiljatelja,

Ako je oteta vremenu

Izgubljenom u prostoru?

Gdje stihovi usprkos stvarnom

Služe gradnji ognjišta na stijeni ?

A želja nas vukla spustiti se

Niz zeleno more Wallonije,

Žudnja nosila u Pariz ići

Vidjeti svijet drugih.

Prošetati se u gužvi noćnih šetača,

Pjesnika zaborava.

Ne imati baš nikakve misli u glavi,

Bez ikakve brige o radu

Okrenuti kačket naopačke

S ogrtačem na leđima,

S lakoćom kao jedinom popudbinom

I hodati,

Hodati,

Širom otvorenih očiju

I usana otvorenih u zijevanju

I u toj famoznoj duši

Potpuno bezbrižnoj

Biti čisti čin primanja.

Postajati netko drugi.

Postajati obzorom beskraja.


Tomislav Dretar

Post je objavljen 27.04.2009. u 23:11 sati.