Pred nadolazeće lokalne izbore stranke se opet bave demagogijom a nimalo programima kako učiniti korake ka konačnoj demokratizaciji zemlje, kako poboljšati standard građana te, što je osobito bitno, kako poboljšati prava radnika.
Ono što se moglo zaključiti i napisati prije nekoliko godina, po tom pitanju, može i danas.
A to je da radnik nema nikakvih prava, nikakve plaće i nikakve budućnosti.
Lišen je svake sigurnosti, živi ispod svakog ljudskog dostojanstva.
Takvo izrabljivanje nije bilo primjereno ni u pradavna vremena ( Pnz 24,14 sl)
Takvim nehumanim odnosom uništava se čovjeka kao čovjeka i čovjeka kao radnika.
Samim time što ga se više gura u bijedu i siromaštvo to se njime uspješnije i lakše manipulira.Uništavajući čovjeku dostojanstvo ubija se u njemu svaka sposobnost otpora.
Na takav način ne ide se k prosperitetu i napretku i unatoč našoj silnoj želji da se ide naprijed mi se vraćamo unatrag ili, u najboljem slučaju rečeno, ovo stanje u kojemu jesmo konzervira se a to nije ništa drugo produžavanje zala.
Umjesto revolucionarnih programa, koji bi odgovarali našem narodu, na političkom, socijalno- ekonomskom, kulturnom i moralno vjerskom području mi imamo parazitizam.
Imamo tek običnu restauraciju a nikako napredniju izgradnju i rekonstrukciju koja bi unijela preobrazbu svega života.
Danas nije teško samo radniku, teško je i seljaku, obrtniku, trgovcu…
Teško im je jer godinama ne mogu skupiti niti relativno neznatan, početni kapital da bi započeli jedan posao.
Da bi ga započeli moraju u kredite koji su danas prava pljačka.
Teško je i starima, bolesnima, unesrećenima, nezaposlenima jer nemamo zakonom zajamčeno opće osiguranje koje bi im osiguralo život dostojan civiliziranom čovjeku.
Ono što im se svima danas osigurava to nije to.
Zakoni koji su doneseni ili koji se donose nisu doneseni kako bi bili u interesu čovjeka i radnika.
To su zakoni na korist pojedincima i eliti.
Za ljude sasušene duše.
Njima samo idu na ruku kako bi mogli uvećati svoju otimačinu i učvrstiti svoje gospodstvo.
Kako bi mogli izrabljivati bližnjega.
Kako bi mogli gaziti sirotinju i uskraćivati joj njena prava.
Stoga se naša država ne može nazivati demokratskom.
Demokratska država je ona država u kojoj vladaju pravedni zakoni pred kojima su svi jednaki.
Zakoni koji su, kao takvi, izraz opće volje.
Time bi narod bio suveren a ne samo pojedinci kako je to danas slučaj.
U demokratskoj državi nijedan čovjek nije zadužen da bdije nad općim dobrom, niti da bude tvorac zakona, niti da vlast , ili dio vlasti, počiva samo na njemu.
Naša država danas je država nemoćnika i moćnika.
Moćnima ili najmoćnijima u zemlji mediji nam prije par dana predstaviše dva čovjeka.
Sanadera i Todorića.
Svoju moć prezentirali su otvorivši još jedan moderni « Radni Logor» ili , kako se to već u Hrvatskoj kaže, « pogon za proizvodnju «.
Todorić je svoju moć i bogatstvo stekao na trudu i grbači obespravljenih radnika.
Običan radnik kod njega dobije od dvije do tri tisuće kuna.
S radnicima većinom sklapa radne ugovore na određeno vrijeme čime mu ugrožava prava i sigurnost pretvarajući ga time u modernog roba.
Tako obespravljenih radnika Todorić ima na desetke tisuća.
Većina od njih sa tako mizernim plaćama teško da može uzdržavati samog sebe kamo li zasnovati ili uzdržavati i školovati mnogočlanu obitelj.
S druge strane on sam ne libi se manifestirati svoju moć i bogatstvo kupujući i potrebno i nepotrebno.
On je očiti primjer kako se pojedinac zbog pohlepe i gramzljivosti ne libi prema bližnjemu odnositi kao prema roblju.
Pohlepa je izvor svakog grijeha .
Ona je žeđ za što većim posjedovanjem uz bezobzirnost prema drugima, pa čak i na njihovu štetu.
Upravljena je prvenstveno materijalnim dobrima , bogatstvu i novcu te je kao takva izvor svih zala. ( 1 Tim 6,10)
Po svojim izopačenim željama poklapa se s požudom, u ovom slučaju s gotovo luđačkom požudom jer je oprečna ljubavi prema bližnjemu, osobito prema sirotinji.
Njih izrabljuje uskraćujući im pravednu plaću, pljačka ih radi vlastite koristi gazeći njihova prava.
Todorić nije usamljen i ima ih podosta zbog kojih naš narod proživljava agoniju i patnju.
A sve što vodi k patnji u svim njezinim oblicima jest zlo.
To zlo za neke može biti moćno i veliko no ono je u svojoj biti nemoćno, jadno, nikakvo.
Osobito naspram prave moći čija ruka sve može i čijoj ruci ništa ne može umaći.
OMRČEN, MIRKO
Post je objavljen 27.04.2009. u 23:10 sati.