Marketing
Dalibor Šimpraga
Činjenica da je Pero Kvesić ušao u lektiru danskih školaraca otvara zanimljivo pitanje koje sam vidio da je već začeto na ovom blogu: je li to među nama jedan novi “živući klasik s licencom” a sama činjenica nikako da se probije u kolektivnu svijest? Tko su uopće imena “novog hrvatskog kanona” (pridjev “novi” uključuje sve nakon zadnjeg konsenzusa o Ranku Marinkoviću, Slobodanu Novaku i Danijelu Dragojeviću)? Pojmove “klasika” i “kanona” ne bih htio razmatrati kao nešto iz domene spomeničke baštine ili distribucije književnih nagrada, nego kao kategoriju vitalno prisutnog pisca odnosno djela. Da li Pero K. još rajca mlade književne mozgove? Postaje li tema akademskih analiza koje nastaju izvan kontrole i utjecaja aktualnih profesorskih gremija? Je li Pero K. i sad živa inspiracija drugim piscima i umjetnicima, odnosno – ako nije – hoće li to ponovo postati? Ako je, kome jest, ako nije, zašto nije: možda je i dalje zapretan zbog vladajućih ideoloških obrazaca ili interesnih grupacija? A možda je naprosto preživjela književnost?
Konkretno, za Peru K. mi se čini da mu predstoji još dug put prije nego što ga okamene (u najboljem smislu), a kad to bude gotovo nikoga od nas, vjerojatno, više neće ni biti. Činjenica da izlazi po četvrti put u (samo) tridesetak godina... To se ne događa baš svakome, tj. to je jedan od signala. Zašto mi je to zanimljivo? Zato što se kanonizacija, sve mi se čini, dešava ipak izvan kritičkih i enciklopedijskih ovjerovljenja. Neki drugi književni gen dugovječnosti tu je na djelu.
Post je objavljen 27.04.2009. u 21:09 sati.