i pustim si leonarda cohena sad i slučajno pročitam lirike od where i end and you begin (radioheadove pjesme) koji idu- theres a gap in between (...) you left me alone. you left me alone.
i to su 2 pola. to su 2 pola mene. to su 2 pola čovječanstva. okarakterizirala bi čovječanstvo sa:
LEONARD COHEN(izvođač)-----------------------------------------------------------------------------------------WHERE I END AND YOU BEGIN(pjesma).
i svi smo sve u isto vrijeme u jedno vrijeme u jednom trenutku smo i jedno i drugo. naše osobnosti su fleksibilne, naša raspoloženja labava i promijenjiva, i lako se ode iz jednog ekstrema u drugi-
dobro neki će reći da je leonard cohen skroz krivi primjer jer je tužan i jer nikako nije dijametralno suprotan radioheadovoj tužnosti.
ali kako sam sve sposobna razvodnit i relativizirat, tako ću i ovdje- leonard tugu shvaća drugačije. leonard cohen tugu shvaća kao nešto što se podrazumijeva, s čim se živi, za čim na kraju dana pogledaš sa podsmijehom, ironijom života. radiohead tugu shvaćaju kao paralizu. također se podrazumijeva ali ubije te. paraliziran si. život je po njima sasvim besmislen. stvari su crne.
svih zatekne i jedno i drugo raspoloženje ali većinu vremena smo vjerojatno u sredini ili malaksavo teturamo između te dvije linije otpora prema crnilu života. prepustiti se ili podsmjehnuti?
naravno podsmjehnuti je daleko lakše....ali ponekad si ne možeš pomoći nego se podsmjehnuti. poklekneš na kratko. onda se izvuček nekako.
tak sam i ja. s jedne strane volim se opustiti, biti opuštena a s druge me neke stvari tolko zaokupe svojim crnilom i tugom da odem u kset i sjednem i ne mogu. ne mogu kimat s glavom. ne mogu se smješkat bezveze ne mogu komunicirat uopće. tu počinjem ja a završava veselje ne mogu ga dosegnuti.
to je kad me nešto istraumatizira NEZZ
a inače kajaznam inače sam valjda leonard cohen valjda. nisam ga prije slušnula moram priznat. sad jesam.
Post je objavljen 26.04.2009. u 22:10 sati.