" Nećemo, braćo, da ostanete u neznanju o umrlima,
da se ne žalostite poput ostalih koji nemaju nade.
Jer, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo,
tako će i Bog one koji su umrli ujedinjeni s Isusom, dovesti s njim.
Ovo vam velimo poučeni od Gospodina,
mi živi, mi preostali za dolazak Gospodnji,
sigurno nećemo preteći umrlih,
jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom,
s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba,
i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu.
Zatim ćemo mi živi, mi preostali,
biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu.
Stoga tješite jedan drugoga tim riječima!"
Povod pisanju ove poslanice bilo je između ostalog upravo pitanje, što će se dogoditi s preminulima kod ponovnog Isusovog dolaska (paruzije). Da li će i oni imati udjela u Kristovoj slavi i kako? Solunjani su mislili, kao uostalom i većina kršćana onog doba, a izgleda i sam Pavao, da će Krist doći brzo i da će ga neki od njih dočekati živi.
Pavao ih smiruje: mrtvi će biti čak u prednosti pred živima, jer će oni uskrsnuti, a i jednima i drugima je daljnja sudbina zajednička: "zauvijek će biti s Gospodinom".
Svaki gubitak bliske osobe je bolan, ali kršćani ne tuguju beznadno, jer oni i kroz suze vide svoju vječnu budućnost u zajedništvu s Kristom.
Cijeli opis paruzije opisan je vrlo slikovito i podsjeća na doček cara ili njegovog visokog izaslanika, kada je cijeli narod izašao izvan grada u susret velikodostojniku i pozdravljao ga burnim povicima. Tada bi se svi zajedno u povorci vratili u grad, gdje su se zaslužnim građanima dijelile časti i darovi. Sve je pratila glazba i posebno zvuk trube.
Ovaj opis drugog Kristovog dolaska govori nam samo jedno: Krist će se veličanstveno pojaviti i tom će prilikom svima, i umrlima i živima, podijeliti vječnu slavu na nebesima!
Za taj dan živimo, tome danu se veselimo!
Ali dok čekamo taj dan,