Trebali smo ić na kavu. Ja i on. Prvo na kavu, pa u grad, zajedno. To bi kao trebao biti neki dejt. Ali nije bilo kako smo planirali.
Došla frendica do mene, da joj objasnim matematiku. I umjesto da učimo, ona me je nagovarala da idem s njom u grad. Nije joj isto bez mene, kaže. Mene ipak najviše voli. Heh. Ajde dobro, nakon 2 sata nagovaranja, pristala sam, i poslala njemu poruku da neću moć. Ali da ćemo se ipak možda vidit u gradu ako dođe u disko. Mislila sam da se ljuti.
Došle u disko, ja i moje 4 frendice, sjele za stol. Nigdje njega. Prošlo 10 sati, nema ga. Već sam pomislila da neće uopće dolazit, jer je njegov frend slavio rođendan, pa su valjda slavili negdje drugdje. Kako je moja frendica vidila svoga bivšeg, povukla me je za ruku pa smo stalno šetale po disku i zabijale se u njega svako malo. Onda smo krenile prema izlazu, kao, mučno nam, samo da se još taj jedan, zadnji put, zabijemo u njega. Jako. Da ga udarimo.
Izašle vani, vidimo njega. I njegove prijatelje. Pružio mi je ruku, poljubio me u obraz. Stojali smo jedno pored drugog, zezali se sa ostatkom ekipe. I neznam kako je do toga došlo, ponovo me poljubio. Ostatak večeri smo proveli zajedno, a ni moja frendica se ne može požaliti, jer je završila sa njegovim frendom za kojeg se zanima već par tjedana.
Našli smo se i danas. Ja, on, moja frendica i njegov frend. Pitao me želim li bit s njim. Pogodite odgovor. Ako ste rekli da, onda ste pogodili. Haha.
Rekla sam prije da ne želim vezu, da mrzim muškarce. To još uvijek stoji, ali s njim mi je lijepo. Pa neka traje dok traje. A ako sam išta shvatila iz prošle veze, onda sam shvatila šta je ljubav. Znam kakav je taj osjećaj kad nekog voliš, i sumnjam da ću ja taj osjećaj još dugo osjetit. On je rekao da je to ljubav na prvi pogled, i vidim da se opasno zapalio za mene. Možda s njegove strane. Ja ne vjerujem u ljubav na prvi pogled. Ne možeš voliti nekoga koga neznaš. Nemoguće.