glupa..
nema druge riječi za mene..
toliko očaja bude zaboravljeno njegovim zagrljajem i riječima koje su donijele napokon svijetla u ovaj prokleti mrak..
i onda se pojaviš niotkud..
staneš pred njega tako da ne vidim ni zagrljaja ni svjetla...i gledaš kako padam opet...niže i niže...
i kada pomislim da se naslađuješ, vratiš se i pokažeš slabost...
pokažeš da ti je stalo..
ali jebemu zašto?!
zašto sad kad sam našla novi put ka pokušaju da se sjetim kako je to biti sretna, ti se vraćaš kao krvnik koji polako i okrutno završana nedovršeno..
sasjeci..
pusti me da mu dam priliku..
on je tako....on je sve što ti nisi..
...i možda zato i dalje poklećem kad ti okrenem leđa i sve mukotrpno građeno, se u tren oka sruši..a ti ne čuješ vrisak, samo nastaviš gaziti po ruševinama pojave koja sam nekada bila..
...jebeni sam invalid..
katastrofa ogorčena..
toliko da nemam volje paziti kako da oblikujem rečenicu
koju svejedno neće nitko pročitati...
ne treba puno da skinem brnjicu..a onda se bojim posljedica..
...
daj me pusti da budem sretna..
molim te...izađi mi ispod kože...
Post je objavljen 25.04.2009. u 01:16 sati.