Zadovoljan uspjehom svog propovijedanja u Solunu, kao i vijestima koje su odande dolazile, Pavao daje srcu oduška i biranim riječima pohvale izražava svoje osjećaje prema svojim vjeroučenicima, solunskim obraćenicima:
"Pa tko je naša nada,
naša radost,
naša kruna
kojom ćemo se ponositi
pred našim Gospodinom Isusom
o njegovu dolasku,
ako ne vi? Jest, vi ste naša slava i naša radost!" (1 Sol 2,19-20)
Treba znati opomenuti ali treba znati i pohvaliti. Pavao ne štedi ni na jednom ni na drugom, ali njegove brojne opomene, upozorenja i pohvale temelje se na sigurnim činjenicama i imaju samo jedan cilj: pomoći ljudima da budu bolji vjernici.
Jesam li danas pohvalila svoje dijete, svog muža, učenika, kolegu ili nekog drugog?
Jesam li im uputila koju lijepu riječ, pohvalu, osmijeh, zagrljaj?
Sjećam se potresnog svjedočenja naše Eme, kad ju je kći, nakon što je bila obasuta bujicom opomena i prijekora, sa suzama u očima upitala: Mama, ima li išta dobro na meni?
Šteta što više nema tog posta.