Pregled posta

Komentar o postizanju nužne pravednosti putem metode besplatnog školovanja koji je htio postati post

Napomena na početku. Služio sam se uglavnom tuđom literaturom čiju sam vrijednost prepoznao te smatram (prema osobnom načelu poticanja savjesnog informiranja i djelovanja) da zavrjeđuje biti očitovano javnosti a ne samo u znanstvenim krugovima odakle su tekstovi potekli. Vrlo malo je mog osobnog utiska. Institut za razvoj obrazovanja i http://www.iro.hr/hr/ izvor su potonjih informacija. Ukoliko vam je tekst lakše čitati u word formatu, možete ga preuzeti s mjesta: http://www.filedropper.com/komentarkojijehtiopostatipost

Posvećujem ovaj tekst svima onima koji ne shvaćaju razliku između prosvjeda kao fenomena i cilja za kojim taj prosvjed teži.

Nezaposlenosti, O nezaposlenosti!

Uobičajena je i svakidašnja postala jadikovka "mladoj je osobi teško naći posao", koja ulijeva strah u kosti onima koji su pri kraju školovanja. Ona je prilično točna. No potpuno je irelevantna za osobe s višim te posebno za one s visokim obrazovanjem. Stopa nezaposlenosti mladih prvenstveno se odnosi na mlade sa srednjim obrazovanjem koji na tržište rada ulaze sa 17-19 godina.

Postoje dva izvora podataka koji mogu pružiti odgovor na ovo pitanje - registar Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) i podaci Ankete o radnoj snazi. Administrativni podaci ukazuju na veću zapošljivost visokoobrazovanih od svih ostalih skupina mladih. Nezaposlenost mladih sa visokim obrazovanjem koncentrirana je u prvoj godini nakon završetka studija te u nešto manjoj mjeri u naredne dvije godine. Fraza poslodavaca i starijih generacija "mladi danas neće raditi" reflektira razlog rečenog. Naime, kao što poslodavci probiru radnike tražeći prikladne, tako i tražitelji posla probiru poslove. Oni koji su si mogli priuštiti 16 godina školovanja u pravilu imaju resurse i volju uložiti još nekoliko mjeseci ili godinu dana kako bi došli do posla koji im odgovara sadržajem, uvjetima rada i/ili plaćom.

No u zreloj fazi karijere, kod mladih s trogodišnjim srednjoškolskim obrazovanjem nezaposlenost je četverostruko češća nego kod fakultetski obrazovanih, a sa onima koji su završili četverogodišnju srednju školu situacija je tek nešto bolja. Hijerarhija obrazovnih stupnjeva ovdje se pretvorila u hijerarhiju rizika nezaposlenosti, gdje svaki viši stupanj obrazovanja dodatno štiti od nepovoljnih ishoda.

Tako je u cjelokupnom radnom aktivnom stanovništvu 2006. godine stopa nezaposlenosti za populaciju s trogodišnjom srednjom školom iznosila 12,8%, a za one sa sveučilišnom diplomom tek 5,4%.

Dakle, visoko obrazovanje većini mladih koji steknu diplomu omogućuje značajno lakše pronalaženje posla, viša primanja, prestižnija zanimanja te sigurnije poslove i karijere nego je to slučaj kod mladih koji imaju samo srednju školu.

Ako smo utvrdili nejednakost životnih i radnih ishoda ovisno o postignutom stupnju obrazovanja, onda je vrlo bitno da društvo posjeduje mehanizme kojima će osigurati jednakost šansi svoj djeci da se okušaju u visokom obrazovanju.

Nažalost, institucionalni okviri školarina i financijskih potpora u Hrvatskoj su izuzetno manjkavi.

Hrvatsko visokoškolsko obrazovanje doživjelo je značajnu ekspanziju kroz proteklo desetljeće usprkos smanjivanju demografske baze mladih studijske dobi. Naime, ukupan broj studenata porastao je sa 85.752 u 1996./7. na 138.126 u 2007./8., dok se broj diplomiranih gotovo udvostručio sa 11.510 u prvoj poslijeratnoj godini na 20.969 u 2007. godini. Na prvi pogled, ovi se podaci čine ohrabrujući u kontekstu prednosti koje pojedinac i društvo mogu imati od stečenih visokoškolskih kvalifikacija. No, koga u ovim podacima nema? Za koga su ti podaci zapravo ohrabrujući? Zasigurno ne za one koji u toj utrci za akademskim kvalifikacijama zaostaju i to ne svojim izborom.

Bolonjski proces bavi se tim pitanjem u smjernici koja se zove „socijalna dimenzija“, a odnosi se na jednake mogućnosti pri upisu studija, za vrijeme njegova trajanja te pri završetku studija, s posebnim naglaskom na uklanjanje institucionalnih prepreka za studente i studentice nižeg socio-ekonomskog statusa. Problem društvenih nejednakosti u pristupu visokom obrazovanju najviše je tresao Englesko društvo te je indirektan uzrok socijalne osjetljivosti procesa. Ali postoji li takav problem u Hrvatskoj? Pomislili bismo da različiti društveni slojevi kod nas imaju veće mogućnosti pristupa visokom obrazovanju nego je to slučaj u klasno i etnički podijeljenoj Engleskoj - do jučer smo živjeli u egalitarnom socijalizmu. Na žalost, čini se da značajne društvene nejednakosti kod pristupa visokom obrazovanju postoje i u Hrvatskoj.

Autori koji se bave istraživanjima društvenih nejednakosti u visokom obrazovanju daju raznolika objašnjenja veće zastupljenosti studenata/ica višeg socio-ekonomskog statusa u visokom obrazovanju. Jedno od tih objašnjenja je utjecaj tzv. kulturnog kapitala obitelji, tj. roditelji koji su sami završili visoko obrazovanje polagat će veću vrijednost na školovanje i očekivat će od svoje djece da nastave njihovim putem. Utjecaj kulturnog kapitala roditelja možemo primijetiti i na ranijim stupnjevima obrazovanja, ponajprije kod odabira srednje škole. Naime, roditelji u pravilu sukladno vlastitim mogućnostima, aspiracijama i obrazovnim iskustvima savjetuju dijete koju srednju školu da upiše. Tako slabije obrazovani roditelji češće dijete savjetuju da upiše njima poznatiju strukovnu školu kako bi nakon te škole imao/la neki „zanat“ i mogao/la odlučiti ne ići na daljnje školovanje nakon srednje škole, dok će drugo biti usmjeravano ka gimnaziji jer se od njega/nje očekuje da nastavi školovanje na visokoškolskom nivou. Dakle, razlog participacije određenog postotaka stanovništva u tercijarnom i kvartarnom obrazovanju treba tražiti u diferencijaciji pri izboru srednjeg obrazovanja, na koji pak utječu osnovnoškolski rezultati. Drugim riječima, društvene nejednakosti u visokom obrazovanju nisu stvorene u trenutku izbora visokog obrazovanja već puno ranije. Utjecaj obrazovanja roditelja i razina roditeljske investicije u kognitivni razvoj djeteta i dalje ima zaseban i snažan utjecaj na obrazovne nejednakosti u visokom obrazovanju.

Kulturno-obrazovni kapital porporcionalan je novčanom kapitalu a slijedeći tu logiku jasno je da deprivacija prvog uzrokuje socijalno raslojavanje. Prema tome najizravniji mehanizam koji uzrokuje nejednakost u pristupu obrazovanju, posebno visokom jest materijalna deprivacija. Djeca nižeg socio-ekonomskog statusa uglavnom imaju manje šanse za studiranje jer je studiranje izuzetno skup proces. Naime, ne radi se samo o pokrivanju direktnih troškova studiranja kao što su školarine (oko 55% hrvatskih studenata trenutno plaća svoj studij ) i udžbenici, već i o indirektnim troškovima. Tu su na prvom mjestu troškovi stanovanja - tek 8% studenata boravi u subvencioniranim studentskim i učeničkim domovima , dok su ostali na teret svojim roditeljima u vlastitoj kući ili još veći teret u iznajmljenom stanu. Jednako tako nezanemariv je trošak hrane, putovanja i sl. Koji god mehanizam bio odgovoran za nejednakosti u pristupu obrazovanju, ne smijemo se zavarati njihovim individualističkim karakterom i ostaviti ih kao „stvar pojedinca i njegove obitelji“. Individualno, svatko se vjerojatno bori za najbolji ishod za svoje dijete sa znanjem i sredstvima koji su mu (ili nisu) na raspolaganju. Ali od iznimne je važnosti ovdje spomenuti ulogu koju obrazovne institucije mogu imati u tom procesu. One bi trebale svakom djetetu pružiti stvarnu šansu da postane visokoobrazovana mlada osoba.

Kao jedna od zemalja potpisnica Bolonjskog procesa, Hrvatska je preuzela obvezu za provedbom mnogobrojnih reformi čiji je osnovni cilj stvaranje jedinstvenog Europskog prostora visokog obrazovanja do 2010. godine. Ukoliko trenutno ne postoji dovoljno samoinicijative u hrvatskoj obrazovnoj politici da se definiraju mjere kojima bi se povećale šanse za upis i završetak studija sposobnim mladim ljudima manje obrazovanih roditelja i onih slabijeg materijalnog stanja (npr. obrazovna savjetovališta, stipendije), možda kao poticaj može poslužiti obveza(!) bavljenja smjernicom Bolonjskog procesa koja se zove „socijalna dimenzija“. U protivnom, nastavljamo prešućivati, a time i legitimirati, obrazovne nejednakosti među mladima za koje nisu odgovorni oni sami, već koje proizlaze iz manjka obiteljskih ekonomskih sredstava ili loših odluka njihovih roditelja.

U normativnim definicijama ljudskog prava na visoko obrazovanje (između ostalog u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima i u Povelji temeljnih prava Europske unije) najčešće se naglašava kako visoko obrazovanje mora biti dostupno svima na temelju „sposobnosti“.

Hrvatska je ovu definiciju prava na visoko obrazovanje uključila u Ustav Republike Hrvatske, te se u članku 65. navodi da je svakomu „dostupno, pod jednakim uvjetima, srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje u skladu s njegovim sposobnostima“. Nadalje, Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju sadrži antidiskriminacijsku odredbu po kojoj sva visoka učilišta moraju osigurati upis na „način koji jamči ravnopravnost svih pristupnika bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, društveni položaj, invalidnost, seksualnu orijentaciju i dob.“ Iako u Hrvatskoj ne postoje kršenja ljudskih prava koji se sastoje od direktnih zabrana upisa na visoka učilišta na temelju rase, spola, ili drugih obilježja, to još uvijek ne znači da je Hrvatska zemlja u kojoj se ne krši ljudsko pravo na visoko obrazovanje. Pitanje koje se mora postaviti u svakoj raspravi o pravu na obrazovanje jest: imaju li vlade i druge nadležne institucije mehanizme koji osiguravaju da nikome nije uskraćena mogućnost upisivanja i završavanja odabranog stupnja obrazovanja?

Jedan od alata koji nam omogućuju jednostavnu provjeru stanja prava na obrazovanje u praksi je takozvana „shema 4A“ prof. Katarine Tomaševski, prve izaslanice Ujedinjenih naroda za pravo na obrazovanje. Prof. Tomaševski (koja je porijeklom iz Hrvatske). Razvila je teorijski okvir u kojem definira pravo na obrazovanje kao pravo koje sadrži četiri osnovne dimenzije:

1. Availability (raspoloživost): postoji li dovoljan broj adekvatno opremljenih obrazovnih ustanova i jesu li regionalno distribuirane?
2. Accessibility (pristupačnost): jesu li te ustanove fizički i ekonomski dostupne, odnosno je li pristup jednak za sve društvene skupine?
3. Acceptability (prihvatljivost): omogućuju li obrazovni programi kvalitetno obrazovanje, jesu li uvjeti studiranja u skladu sa minimalnim međunarodnim standardima?
4. Adaptability (prilagodljivost): je li sustav fleksibilan, odgovara li interesima učenika/studenata, roditelja, manjina, šire društvene zajednice i tržišta rada; da li se sustav adekvatno prilagođava osobama s invaliditetom, manjinama i drugim marginaliziranim skupinama?

Analizom tih dimenzija u određenom obrazovnom sustavu dobivamo opis stanja prava na obrazovanje u određenoj državi. Navedena „shema 4A“ uistinu je koristan alat, koji bi trebao služiti svakom učeniku, studentu, nastavniku, aktivistu i kreatoru obrazovne politike u budućim raspravama o reformi visokog obrazovanja u Hrvatskoj.

Glavni strateški dokument Vlade „Plan razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005. – 2010. u RH“ kao odgovor na ovaj zahtjev prava na obrazovanje ističe da „veliki broj mladih ljudi zbog svog materijalnoga stanja ne upisuje studij koji odgovara njihovim očekivanjima i sposobnostima“ te da će se poduzeti „mjere za osiguranje jednakih mogućnosti pristupa visokoškolskom obrazovanju za sve”, uključujući stipendije za studente s nedovoljnim prihodima. Prva stručna diskusija o stanju prava na visoko obrazovanje u Hrvatskoj održana je krajem 2006. godine na simpoziju u organizaciji Instituta za razvoj obrazovanja. Posebno je naglašen problem (po shemi 4-A) nepostojanja kvalitetnog i sveobuhvatnog sustava stipendiranja ili kreditiranja studenata (pristupačnost) kao najhitniji! Ostali su:

* postojanje brojnih prepreka za osobe s invaliditetom: uz osnovni problem fizičke pristupačnosti zgrada i smještaja, nedostaju mjere za studente unutar samog sustava, uključujući adekvatni prijevoz ili pomoć pri radu (prilagodljivost)

* nedostatak pozitivnih mjera od strane države koje bi se ticale povećanja broja Roma u visokom obrazovanju (ima sveukupno 13 registriranih romskih studenata u Hrvatskoj) (pristupačnost; prilagodljivost)
* zatvorenost sustava obrazovanja po pitanjima prava žena i seksualnih manjina - ženski studiji kao integrirani model na sveučilištima još uvijek nisu prisutni, kao što nisu ni kolegiji o queer teorijama (prihvatljivost)

Navedeni problemi pokazuju da je u Hrvatskoj pitanje ljudskog prava na visoko obrazovanje aktualno iz više aspekata i da Hrvatska još mora poraditi na jednakoj dostupnosti visokog obrazovanja svim društvenim skupinama.

Gorući problem školarina i utjecaj koji one imaju na pristupačnost visokog obrazovanja nema valjanog rješenja. Jedna od karakteristika visokog obrazovanja u Hrvatskoj jest da mnoga hrvatska visoka učilišta idu u smjeru komercijalizacije putem uvođenja tržišnih elemenata, tj. školarine. Između 1991.-2004. godine, dramatično se reducirala praksa besplatnog visokog obrazovanja. Čak i zemlje s najvišim školarinama mogu osigurati širok pristup visokom obrazovanju kad su školarine popraćene s učinkovitim mehanizmima financijske potpore dostupnima velikom dijelu studentske populacije (krediti koje jamči država i stipendije koje uzimaju u obzir prihod obitelji). Problem u Hrvatskoj jest taj da ne postoji kvalitetan sustav socijalnih stipendija niti sustav financijske potpore koji bi bio u stanju razmotriti stvarne troškove studija i financijski položaj studenata i njihovih obitelji. Trenutni sustav državnih stipendija u Hrvatskoj ne udovoljava stvarnim potrebama studenata (u 2008. godini, od ukupne studentske populacije koja iznosi 130.000 studenata, državnu stipendiju primilo je njih 2519, od kojih je 611 studenata primilo stipendiju u kategoriji redovnih studenata slabijeg imovinskog stanja). Potvrda teze o manjkavosti hrvatskog sustava financijske potpore za studente potvrdili su eksperti iz Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Postoje brojne nepravednosti u sustavu financijske potpore za studente. Glavna kritika je da se stipendiranje najviše temelji na postignuću (merit), koje se ostvaruje pri prijemnim ispitima, a ne na potrebi (need), koja se temelji na potrebama koje proizlaze iz prihoda obitelji. Rizik takve politike je da se prosječni studenti iz obitelji s nižim primanjima susreću s ozbiljnim financijskim preprekama pri pristupu i nastavljanju visokog obrazovanja.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH (MZOŠ) poduzelo je prikladne mjere te je u 2007. godini pokrenulo proceduru o osnivanju Zaklade za potporu učeničkom i studentskom standardu. Međutim, iako je inicijativa mogla predstaviti bitan pomak u smjeru usklađivanja sustava financijske potpore studentima sa standardima drugih europskih zemalja, osnovna svrha te zaklade pokazuje da je inicijativa daleko od rješenja navedenih problema. Naime, prema MZOŠ-u „osnovni bi kriterij za stipendiranje trebala biti izvrsnost, a ne materijalni status studenata“. Izostavlja načelo da bi visoko obrazovanje trebalo biti dostupno svima na temelju „sposobnosti“, a ne „izvrsnosti“. Iako su načela „jednakosti pristupa“ i „pravednosti“ u visokom obrazovanju postala integralan dio relevantnih zakona i vladinih programa u Hrvatskoj, rijetko se o njima govori u raspravama o reformi visokog obrazovanja. Pravednost jednostavno nije još stigla na dnevni red. Opasnost na koju treba upozoriti jest da bi pravednost i, u širem smislu, ljudsko pravo na visoko obrazovanje mogli postati „luksuz“, tj. nešto što se može riješiti kasnije, tek kada su ostali prioriteti i reforme u potpunosti provedeni. U tom slučaju, visoko obrazovanje će ostati privilegij određenih društvenih skupina, što predstavlja ne samo primjer kršenja prava marginaliziranih skupina, nego to ograničenje samo po sebi stvara nove skupine društveno isključenih pojedinaca.

Društvo pravednosti i znanja ili društvo klasa?

D. Š.



Post je objavljen 24.04.2009. u 17:31 sati.