Tužno je kada u životu nakon dugo godina shvatiš da si svoje vrijeme dijelio s pogrešnim osobama, s ljudima koji su te zaboravili, a htio si im dati sve... Možemo li samo tako pustiti nekoga kog jako volimo da jednostavno ode, izađe iz našeg života...zauvijek? Kad borba nema smisla...ne možemo mijenjati ljude, oni će uvijek činiti po svome, oni će ili voljeti ili neće voljeti, ili će prezirati i osuđivati.... Trebamo platiti za sve svoje pogreške...vratit će nam se za to što smo druge povrijedili...jednom hoće... Ali što ako su neke naše pogreške napravljene u najboljim namjerama, da obranimo sebe ili druge? Nije to stvar sebičnosti!! To je stvar obrane od ovog nezdravog društva koje te osuđuje za banalne stvari...i ubrzo postaješ meta napada, onaj na koga se baca kamenje... A ti, koji bacaju kamenje, jesu li dostojni bacati ga? Jesu li oni bez grijeha? Što kada nakon nekog životnog razdoblja uvidimo da smo pogriješili odabirom osoba kojima želimo biti okruženi...što ako se nakon nekoliko desetljeća odlučimo vratiti na staro..ili pronađemo novo, bolje? Hoće li se izdvojiti pojedinac iz skupine i stati u našu obranu ili će samo biti dio svjetine koja će osuđivati i prezirati? Hoćemo li tada moći podnijeti težinu pogleda uperenih u naše lice...težinu pogleda koji su možda još nečistiji od naših, ali se tope u mnoštvu...? Mnogo je pitanja u zraku, a na koliko ćemo dobiti željeni odgovor?...i koliko dugo ćemo čekati na taj odgovor? Hoćemo li ga uopće pronaći...?...
Post je objavljen 24.04.2009. u 14:19 sati.