Kao i obicno, prva dva dana produ savrseno, euforicna sam i nevjerojatno motivirana, pa cak i uvjerena da ce mozda sve ipak biti dobro, ali to je zapravo samo privid. Cim mi se ponudi rucak koji nikako ne mogu izbjeci, osjecam da se sve rusi i jednostavno ne mogu dalje.
Koliko god zapravo minimalno pojela od tog rucka, ne mogu si pomoci da ne osjecam poraz.
Razmisljala sam kako mi te lazanje kontroliraju zivot, ali da se mozda ipak stvari mijenjaju, i da ja kroz vrijeme polako pocinjem bar malo kontrolirati njih. Odnosno sebe. Jer taj jedan komad koji sam pojela za rucak je u stvari uspjeh kad se sjetim da sam prije obavezno jela uvijek dva, i onda jos jedan za veceru.
Kako kontrolirati tu prozdrljivu zvijer u meni? Zasto ona uopce postoji? Sto me uopce tjera da jedem kad nisam gladna? Zbog malo okusa koji ce trajati 30 sekundi, a koji ce prouzrociti jos naslaga koje ce trajati godinama? I griznju savjesti, i gadenje, i mrznju i sazalijenje prema samoj sebi....i tako dalje...od sad, pisem na blog sve sto sam pojela, sto sam popila, sto sam odvjezbala.
Mozda postanem svjesnija nekih stvari.
.....umorna sam vec od ovoga.