Marketing
Jesam li predebela, kako da budem ljepša.....?
Ne znam jesam li ikada u postovima spominjala kako je jedna od razlika između ovih otoka i Hrvatske u stavu prema fizičkom izgledu.
Općenito gledajući, Hrvati jesu ljepša nacija nego ljudi na ovim Otocima. Ne govorim samo gledajući iz svoje perspektive, nego i slušajući komentare Iraca i Engleza koji su posjetili Hrvatsku i naprosto su oduševljeni koliko good looking ljudi vide po ulicama. U redu....majka priroda nas je podarila...ima i ljepših nacija, ali stvarno se ne možemo potužiti 
. Razumljivo je i da razni narodi (grupe ljudi) imaju razne kriterije o tome što je lijepo, ali mislim da smo mi preopterećeni izgledom. Mogu početi od sebe koja otkad sam bila teenager mislim da vječno moram imati koju kilu manje. S 18 - 19 godina sam imala struk 58, visoka 173 (znam jer me šnajderica mjerila za šivanja) i ja zaključim da moram na tretman mršavljenja ... No comment iz ove perspektive. Pitam mamu neki dan što me nije spriječila....Jadna, dobro mi je odgovorila: "A tko te ovakvu mogao u čemu spriječiti?!" . Uvijek sam nešto radila za džeparac tako da nisam morala pitati za novce pa ajde spriječi tvrdu glavu . Žao mi je da nemam ovdje slike s maturalne zabave pa da ih skeniram i pokažem koliko je to bio nepotreban trošak.... No, kakogod bilo, malo je tretmana mršavljenja koje nisam u životu probala da bih skinula tih nekoliko centimetara viška na bokovima. Činjenica je da ako ne pripazim što jedem, uhvatiti će se na mene dosta brzo (za razliku od one moje sestre koja mi je rodila troje miljenika...na tu se ništa ne hvata....sretnica ). Kako, jako volim papati, pri tom paženju na prehranu, nema straha od anoreksije. I kad pazim, jedem sve, samo smanjim količine. Oba puta kad sam se preselila (Zagreb i Irska), dobila sam unutar 6 mjeseci 8 kg. Očito, kolikogod pozitivno razmišljala o tim potezima, to je bio određeni stres u kojem sam ne razmišljajući, neuredno i loše jela i... udebljala se. Irci za mene kažu da sam slim i ako spomenem potrebu za skidanjem nekoliko kila, misle da nisam normalna. Nisam toliko slim koliko me oni vide, ali nisam ni debela....čak ni iz hrvatske perspektive (možete procijeniti po slikama s prethodnih postova ako me ne znate osobno). Unatoč tome što sam (pre)kritična prema sebi, izgled je nešto po čemu neću procjenjivati i suditi druge. Mislim da Irkinje nemaju ukusa i da je ružno kako se mnoge obuku itd., ali o ukusima se ne raspravlja i neću po tome procjenjivati osobu.
Zašto sam se uhvatila ove teme? Susane Boyle je zadnjih dana bila jedna od vijesti dana show businessa zbog svog glasa. Za one koji ne znaju, pojavila se na britanskom Talent Showu i digla publiku na noge izvedbom pjesme iz "Les Miserables" te preko noći postala popularna. Na ovim Otocima su se ljudi naprosto oduševili. Tu ne gledam TV (a i inače ne gledam te reality shows) tako da sam za nju saznala kad sam vidjela da su neki prijatelji na Facebooku postali njezini fanovi te na raznim portalima vidjela njezino ime u naslovima. I onda mi se dignuo tlak kad sam pročitala vijest na Netu koja kaže: "Unatoč godinama i izgledu, Susan je svojim glasom uspjela zapanjiti sve prisutne.". Žena ima 47 godina, nećemo je okarakterizirati kao fizički lijepu, ima kila viška, ali nije došla na izbor za Miss, nego je došla na natjecanje u talentu pjevanja i ima fantastičan glas. Zašto je tu bitan izgled? A i godine....neš' ti starosti u kojoj bi trebalo nemati glas...Koliko godina imaju Tina Turner, Tom Jones, Eric Clapton.....? To prosuđivanje žena prema izgledu je naprosto nevjerojatno koliko je uzelo maha. Ne odražava izgled niti karakter, niti talente (vau, otkrila sam Ameriku). Mogu biti izgledom lijepa i ružno pjevati, ali mogu biti i lijepa i pametna. Isto tako mogu biti izgledom ružna i lijepo pjevati, ali mogu biti i ružna i glupa. A i ako sam nekome ružna, netko me može smatrati lijepom.... I sve ovo nije jedno uvjetovano drugim. Kog vraga se sve vrti oko izgleda? U redu, ja sam oduvijek mislila svojom glavom (bilo to dobro ili ne 
), a i nisam više dijete pa na mene bombardiranje ovakvim, izgledom opterećenim vijestima nema utjecaja osim laganog dizanja tlaka koji je i onako nizak pa nije bitno. Ali si mislim, koje bolesne i opterećene generacije će nastati kad mediji idu u ovom pravcu? Slušam neki dan moja 2 miljenika. Stariji koji će uskoro 12 godina, zafrkava mlađeg oko njegove "cure". Mlađi mu vraća istom mjerom (normalna bratska ljubav i svađa dok su sami). Onda stariji u jednom trenutku kaže kako je "cura" mlađega ružna!!!! Prvo, vidjela sam malu na slici i čini mi se lijepo dijete. No, to uopće nije bitno... To je bilo natezanje u kojem je bit obojici bila pobijediti pa je svaki govorio sve što mu je padalo na pamet da bi mogao izaći kao pobjednik. Zapanjilo me koliko je brzo kao argument došla ružnoća kao razlog zašto je smiješna i vrijedna izrugivanja zaljubljenost.....Imaju 9.5 i skoro 12 godina. S 9 godina sam bila zaljubljena u dečka za glavu manjeg od mene ....očito izgled nije bio bitan...ma nije ni kasnije...nisam se baš zaljubljivala u neke hollywoodske komade. Ne znam koliko je zaista čuo moje objašnjavanje kako izgled nije nešto prema čemu treba suditi/cijeniti ljude, ali se nadam da će to negdje u njemu ostati.
Sad bih mogla nastaviti o raznim Big Brotherima i ne znam sve čemu ne, ali ću se zaustaviti. Odoh na menupages.ie pogledati gdje ćemo moja prijateljica koju dugo nisam pošteno vidjela i ja se danas naći na finom ručku. Raspoložena sam za francusku ili talijansku kuhinju, a vi uživajte u izvedbi Susan Boyle i lijepi vikend vam želim uz kakvu dobru hrvatsku papicu.
P.S. Kad sam se dotakla hrane, ne mogu ne ostaviti poseban pozdrav....pusa Ekipici...
.Post je objavljen 25.04.2009. u 12:21 sati.