Nema dvojbe: Rahner je u mnogom pogledu racionalist. On se uvijek iznova izjašnjava u prilog tome. Uvjeren je kako i vlastita vjera mora dopustiti da je um što pita dovede u sumnju, te u intelektualnom, racionalnom poštenju (mora) biti opravdana. Nema mu ništa mrže od teološkog pozitivizma, koji vjeru uopće ne želi razumski obrazlagati, ih čak fideizma, koji drži kako mu je vjera dokazana osjećajima što se ne daju više racionalno opravdati. Pa ipak je Rahneru upravo strastveno stalo do toga da se ono o čemu se ne može govoriti ipak kaže, i to iz osvjedočenosti što ju je Gadamer izrekao, a i Rahner je dijeli: "Svaki od nas mora kao ideal prihvatiti provjerljivost svake spoznaje u granicama mogućeg. No mi moramo priznati kako se taj ideal vrlo rijetko postiže i kako nam oni istražitelji, koji ga nastoje najpreciznije postići, u većini slučajeva ne priopćuju istinski važne stvari." "Što je, naime, jasno?"— pita sam Rahner, kako bi zatim gotovo zanosno nastavio: "Ne govorimo li mi (o neizrecivoj tajni) već tada kad se govor o njoj zabranjuje, posebno mora zabraniti? Iako racionalistički filozofi i pozitivisti o tom ne govore, hoće li zbog toga sveci, pjesnici i drugi objavitelji cjeline, punog bitka dopustiti da im se to zabrani? Neće li riječ Bog, koja je tu i koja se nastanjuje čak i u bezbožničkom boju protiv Boga, uvijek iznova izazivati pitanje što se pod tim misli? Pa kad bi ta riječ jedanput bila i zaboravljena, onda bi nas u odsudnim životnim trenucima bezimena tajna našeg bića još uvijek šutke, sudački i, do zadnje slobode, milosno okruživala, i mi bismo ponovno pronašli njezino staro ime" (IX, 171). "Suvremeni je čovjek", kaže Rahner na drugome mjestu, "na području svijeta odista racionalist; svijet za njega nije numinozan, nego tvorevina što je istražuju njegova znanost i tehnika. No on nije zbog toga jednostavno racionalist. On je to manje negoli njegovi duhovni preci u 18. i 19. stoljeću. On naslućuje i poštuje neizrecivo i bezimeno" (IV, 52). Valovi crkvene i izvancrkvene religioznosti što uvijek iznova izbijaju, čini se, potvrđuju Rahnera u ovom pogledu!
...
No pitanje je: kako vjera danas može biti intelektualno poštena naočigled vladajućem pluralizmu, ne samo znanosti nego i svjetonazora? I dalje, kako to ona može kad se vjera kao vjera ne zasniva na uvjerljivim dokazima, tj. kad se u svojim zadnjim razlozima može pozivati jedino na čovjekovu slobodu? Rahner ne dopušta nikakvu dvojbu s obzirom na ishodišta pitanja o intelektualno poštenoj odgovornosti vjere. Znanstveni pluralizam (podsjećamo na prvo poglavlje) ne dopušta više da bi pojedinac sve sagledao, sve do u tančine posvijestio, sam promislio. Mi smo sami diletanti, misli Rahner, prelazi se preko bezdana problema, a da se to i ne zamjećuje. Nije moguće biti stručnjak na svakom području — a ipak bi se to moralo biti. "No", stoji zatim, "ja ipak tvrdim da čovjek ima pravo i dužnost izreći svoja osvjedočenja, a da ih nije do u potankosti posvijestio i preveo u znanost; jednostavno zbog toga što adekvatna refleksija, koja bi potpuno objektivirala cjelokupnost osobne svijesti, uopće nije moguća i u konačnoj svijesti stoji protiv transcendentalne nužnosti" (XII, 601). Naime, pita Rahner na drugom mjestu, što je to "intelektualno poštenje"? "Postoji velika napast misliti kako je intelektualno pošten onaj koji je skeptički suzdržan, koji se ne zauzima, ne donosi nikakvu bezuvjetnu odluku, koji doduše sve ispituje, ali ništa ne zadržava, koji zabludu nastoji izbjeći time što se ni u što ne upušta, koji slabost neodlučnosti — koja privremeno i djelomično može opstojati — načelno iskrivljuje u hrabrost dvojbe lišene tlapnje. Ne, to nije intelektualno poštenje. Zacijelo, tko misli kako odista ne može više nego bespomoćno npr. biti zabrinuti ateist, koji, zdvojan, vidi pred sobom samo meduzinu glavu apsurdnosti bitka, taj to sebi može mirne duše priznati; on treba pokušati i to iskustvo spremno prihvatiti. Vjernik će reći kako će Bog takvome i to okrenuti u blagoslov. No takav ne treba tvrditi kako je jedino to uljudan stav intelektualnog poštenja. Odakle bi to on znao? Odakle zna da nitko nije izišao iz tog čistilišta ili pakla? Odakle zna da ne postoji snaga da se sve to iskusi i unatoč tome vjeruje?" (VII, 55). Rahner je uvjeren da intelektualno poštenje postoji i ondje gdje nije sve do posljednje znanstvene pojedinosti posviješćeno, te da to poštenje iziskuje egzistencijalnu odluku što se zasniva više na uvidu negoli na znanju, kao što se znanje i razumijevanje ne poklapaju jednostavno. Naravno, takva je egzistencijalna odluka onda uvijek osporavana. Ali vjera je uvijek osporavana, i ni sve znanje ne bi je moglo iznuditi.
Ova je razlika između razumijevanja i znanja, za Rahnera teologa, utemeljena u samoj vjeri. Vjera je, naime, slobodna. Ona to mora biti želi li imati stvarno životno značenje. Ako smo, prema Rahneru, danas svi "rudes", tj. oni kojima nedostaje upravo poželjnog znanja vjere, onda to stanje nije unutar zajednice vjernika kao takvo novo; novo je jedino to što je, zbog znanstvenog pluralizma, i teolog "neizobražen", neznalica. Ali ako je "obični" vjernik uvijek mogao istinski vjerovati, jer se, u biti, vjera ne zasniva na vjerskom znanju, nego na iskustvu analogije transcendentalnog iskustva i kategorijalne datosti, i jer k tome i istodobno vjera ide u područje osobnih ostvarenosti što se već ni u međuljudskom području ne daju "dokazati", onda je i danas moguće intelektualno pošteno vjerovati. Istina se, naime, to je zadnje Rahnerovo temeljno osvjedočenje, sama dokazuje čovjeku koji hoće razumjeti.
Karl-Heinz Weger, "Uvod u teološku misao Karla Rahnera"
Post je objavljen 23.04.2009. u 20:00 sati.