Vera Biga, pjesma Ovlašna:
Pomama puti i sve to, rekla je majka,
to je usijani kalpak namiguše, nalik
nakovnju što mrvi primisli, prži uzdah,
bijelo brašno svilene čednosti mijesi,
to je vino naiskap koje te pije, to je
nemušt zov iz mrtvih da se ustane i poj
onih koji nikako da umru, to je tuđe
bilo ispod zuba i krvav bič namjesto
jezika, to je san bez blage riječi i
smrt bez prave boli, žudiš da nisi ni
rođena, rad bi da se rađaš neprestano,
o nebo udaraš rebrima, u grlu, grlice,
kidišeš divlje jagode, tu čak ni mene
nema, rekla je majka, ostavljajući me da
ustuknem bez krika, s glavom na hladnu
jastuku i ovlašnim poljupcem na obrazu,
zahtijevajući svečera da lijepo sanjam
i ove noći, prosto uvježbavajući tamu
mrtvačkog sanduka, janjeću poslušnost
pritajenih kopita, vještinu ništavila
Post je objavljen 23.04.2009. u 18:54 sati.