Marketing
I opet jagode, i opet bez tebe..
Gledam te kroz prozor, u parku si igraš gumi-gumi s curama. Baš si na redu...neću te sad zvati da ne bi napravila “trop”, a ja bila kriva. Čekam da završiš, a onda te zovnem:
- Stelice, dođi malo…
Dotrčiš ispod prozora i raširenih očiju pitaš:
- Molim?
- Zašto nemaš gumicu na kosi, ovako ti pada u oči pa ti smeta dok se igraš?
- A daj mi baci jednu..
- Dođi gore pa si ju uzmi, a imam i malo iznenađenje za tebe..
Uvijek su nas radovale male stvari. Dotrčiš s tim svojim loknama, slatka i vesela….a ja te čekam s jagodama…tvojim omiljenim jagodama…. ovaj put na kolaču…s malo šlaga…
- Mmmmm, jagode…. super - kažeš mi nježnim glasom.
Brzo opereš rukice i sjedneš za stol, a ja pored tebe i gledam te kako uživaš…
.....
Mila moja…….
Kad bi te barem mogla u snovima viđati, ljubiti, grliti….
Beskrajno mi nedostaješ…
Volim te Stelice
...........................................................................................................................
Dodatak postu 25.04.09.
Tvoj post o jagodama podsjetio me na tekst koji sam davno pročitala i koji je ostavio jako dubok dojam na mene. Prije i nisam baš toliko razmišljala o njemu ali otkad sam upoznala Stelu i srela tebe jako često ga se sjetim.
Tekst koji slijedi nije utješan, ali je lijep, iskren i stvaran, a zadnje rečenice ističu upravo ono što je zajedničko svima što tuguju i potiču na razmišljanje one što ne shvaćaju
"Na konju, s djetetom, lagano pratim kolonu. Malo sam odsutna i nešto zamišljena. Trže me iznenadno i razdragano cikanje moje djevojčice. Pružilo dijete ručice uvis prema trešnji punoj zrelog ploda. Steže i opušta šake i sva treperi od radosti. Na licu osmijeh i pokreti usnama koji pokazuju želju za hranom. Nikad nije vidjela trešnju ni na slici. Niti ma kakav plod crven, ili sličan trešnji. Rođena je početkom studenog, rasla u planinama i snijegu. Pitominu je jedino vidjela u travnju, kad sam stigla u Nikšićku župu u Šipačno. Nikakvih voćki još nije bilo. Sad joj je osam mjeseci. Otkud tako snažna želja za ovim crvenim plodom? Otkud zna da je to zrelo, da je to nešto prijatno i lijepo? Instinkt. Da li je moguć takav prirodan nagon? I dok tako razmišljam, hvatam joj ručice, ljubim ih, i savijam prema grudima, a glavicu zaklanjam da ne gleda trešnje. Da je na taj način moje srce poželjela — dala bih joj ga. A trešnje? Nisu naše. Ne smijemo ih dirati, dok netko ne ponudi. A nitko ih nije ponudio. Zavaravam je, skrećem joj pažnju na druge stvari i požurujem konja, da pobjegnem od crvenih trešanja.
Prošlo je preko trideset godina, a još nisam pobjegla od crvenih trešanja. Svake godine, kad vidim prve vezice crvenih trešanja na tezgama, na tržnici — pobjegnem. I tako svake godine. Bježim, ali pobjeći ne mogu."
Tvoja Snježana
Post je objavljen 23.04.2009. u 17:35 sati.