Prije nekog sam vremena od svoje drage susjede (žena ima preko 70 godina, predivna je i izuzetno vrijedna osoba) dobila na čitanje knjigu Tkanje života, Mirjane Krizmanić. Knjiga je puna izvrsnih životnih putokaza i zaista je vrijedi pročitati. Može se nabaviti u Profilu i na kioscima, u Jutarnjem klubu i drugdje.
Ovo mi se svidjelo kada sam sinoć čitala, pa ću podijeliti i s vama.
Osim toga, ima još puno toga što mi se svidjelo...
Istraživači i autori koji se bave ispitivanjem sreće
i zadovoljstva životom naglašavaju
kako sreća nije nešto što nam se događa,
sreća se ne pojavljuje kao posljedica sretnih ili slučajnih okolnosti,
ne kupuje se novcem, ne osvaja pomoću moći.
Sreća je stanje koje svaki pojedinac treba
pripremiti, njegovati i održavati vlastitim trudom.
Međutim, svjesni kako u životu svakoga od nas ima mnogo toga
na što ne možemo djelovati, skloni smo vjerovati
da našu sudbinu prije svega određuju vanjske okolnosti.
Pa ipak, svi smo već doživjeli situacije
u kojima smo imali osjećaj kako smo gospodari vlastite sudbine,
da je sve pod našim nadzorom.
U takvim trenucima osjećali smo se oduševljeno
i doživljavali užitak koji smo upamtili gotovo zauvijek.
Takve trenutke Mihaly Chikszentmihaly,
jedno od slavnih imena u pozitivnoj psihologiji,
naziva optimalnim iskustvima.
Takav doživljaj ima umjetnik koji stvara svoje djelo,
roditelj kada mu dijete prvi put uzvrati smješak,
kuhar koji priprema neko iznimno jelo.
Pri tome je važno istaknuti kako se
takvi trenuci ne događaju samo u povoljnim,
već i u iznimno nepovoljnim okolnostima.
Najbolji trenuci naših života nisu pasivni i opuštajući,
iako i ta iskustva mogu stvoriti ugodu.
Najljepše i najuzbudljivije trenutke doživljavamo kada svoje tijelo i um dovedemo do krajnjih granica, pokušavajući postići nešto teško,
ali vrijedno. ..
M.C. Je razvio i teoriju optimalnog iskustva koje se temelji na pojmu očaravajuće obuzetosti., koju podjednako doživljavaju muškarci i žene, mladi i stari...
OČARAVAJUĆA OBUZETOST
je stanje potpune uronjenosti u određenu aktivnost,
uz potpuno zanemarivanje svega drugog
i uživanje u onome što na taj način radimo ili ostvarujemo.
Očaravajuću obuzetost možemo doživjeti
na svakom području ljudskog djelovanja,
u radu, kao i u aktivnostima slobodnog vremena,
u obitelji, kao i s prijateljima, u samoći i mnoštvu ljudi.
Možemo je doživjeti u svakoj vrsti posla,
u bavljenju najrazličitijim hobijima,
od planinarenja do kuhanja, pletenja,
izrade dječjih igračaka, ili kuhinjskog pokućstva.
Doživljaj očaravajuće oobuzetosti nastaje
kad zahvaljujući svojim sposobnostima,
znanjima i vještinama vladamo situacijom
u kojoj smo prema vlastitom odabiru i s određenim ciljem.
Ali očaravajuća obuzetost ne nastaje samo
kada nešto radimo ili stvaramo, otkrivamo ili učinimo.
Odnosi s drugim ljudima mogu biti izvorom
zadovoljstva i sreće, ali i nezadovoljstva i patnje.
Odnosi s drugim ljudima u kojima uspijevamo
doživjeti očaravajuću obuzetost jako povećavaju
našu kakvoću življenja i našu psihološku dobrobit.
To su u pravilu odnosi u kojima postoji određena emocionalna privrženost, poštovanje, povjerenje, razumijevanje i odanost...
Doživljaj optimalnog iskustva koje nas potpuno očara i obuzme
možemo doživjeti i u prirodi koja ne mora uvijek biti spektakularno mjesto, već livada s prvim proljetnim cvijećem, koju ćemo jasno doživjeti u svoj njezinoj ljepoti, mirisima, zvukovima i bojama...
Očaravajuću obuzetost može postići svatko
ako se predano i usredotočeno posveti
nečemu što ga zanima ili raduje.
Što više optimalnih iskustava doživljavamo,
to je veća cjelokupna kakvoća našeg života
koji neće ovisiti o vanjsklim uvjetima...
Tijekom cijelog života trebali bismo
aktivno raditi na svojoj tkanici:
odabirati boje niti kojima ćemo tkati,
mijenjati uzorke i prilagođavati ih koncima
kojima raspolažemo u danome trenutku.
Najljepši dijelovi tkanja bit će oni koje smo istkali
u stanjima očaravajuće obuzetosti,
a ako smo to još uspjeli postići
udružujući se s drugim ljudima u nekom obliku rada
za opće dobro ili borbe za ljudska prava,
onda smo sigurno pronašli
neke trajne izvore životnog zadovoljstva i sreće.
O zahvalnosti
Unatoč različitostima u svemu onome
što nam se događa u pojedinim životnim razdobljima,
sva razdoblja našeg života imaju i neke
zajedničke elemente na koje se možemo pripremiti svi.
To je, svakako, odricanje od zamisli
da će sve u našem životu biti savršeno,
da ćemo na svim područjima života
biti uspješni i sretni, i tako do smrti.
Na svim područjima života
i u svakom njegovom razdoblju
doživjet ćemo poneku bol i patnju, nevolju ili nesreću,
ali će uvijek ovisiti o nama kako ćemo to preživjeti
i što ćemo s tim učiniti.
Možda će nas tijekom života razočarati
mnogo toga što smo željno očekivali,
možda ćemo tijekom života izgubiti mnogo dragih ljudi;
djeca će (ako smo ih imali) odrasti, zdravlje će nas napustiti,
prijatelji će nestati, mnogo toga što smo željno očekivali
neće se dogoditi, mnogo toga će se i dogoditi,
ali ne tako kako što smo očekivali,
pa ipak u svakom razdoblju života
i u svakom svjesno proživljenom danu
možemo i trebamo biti zahvalni za ono što imamo.
Svakog dana u životu,
neovisno o problemima koji nas tište
i brigama koje nas more,
trebali bismo se zahvaliti za zdravlje (ako je koliko-toliko dobro),
krov nad glavom, hranu koju jedemo, posao kojim se bavimo
i tako redom:
za svaki izvor veselja,
za svaku radost,
za svaku ljubaznost,
jer nam ništa od toga ne bi smjelo biti samo po sebi razumljivim.
Ništa, naime, od toga nije nešto što nam je zauvijek dano
ili što nam bezuvjetno pripada i zato tu zahvalnost treba uputiti,
prema vlastitu odabiru Bogu, Sudbini, Životu, Svemiru
ili jednostavno sa zahvalnošću osvijestiti
sve što u tom trenutku imamo u životu.
I to je jedan od putova koji vode do sreće i zadovoljstva.
Trebamo biti zahvalni i za tkanicu
koju smo do toga trena istkali,
za konce koje smo dobili
i za one za koje smo se sami izborili,
za uzorke koje smo preslikali,
a još više za one koje smo sami izmislili i stvorili.
A ponajviše od svega za mogućnost
da uopće možemo tkati tkanje svoga života.
I, na koncu, jedno moje pitanje:
imamo li mi hrabrosti sami tkati svoje životno tkanje,
ili dopuštamo da nas strah od posljedica vlastitih odluka
zaustavi u biranju niti i boja našeg životnog tkanja,
pa tkamo samo stoga što moramo,
bez radosti, ljubavi, zanosa...
Nadam se da ste hrabri...
i da umjesto da sanjate život
uistinu živite svoj san!
Za ohrabrenje, evo još malo crtica iz iste knjige:
Kad se zatvore jedna vrata prema sreći, druga se otvore,
ali mi često toliko dugo gledamo u zatvorena vrata,
da ne vidimo ona koja su nam se otvorila.
Helen Keller
Unatoč tome što ne idemo svi baš istim putem,
možemo si uzajamno pomagati otvarajući vrata jedni drugima.
Činimo već dosta zla samim tim što ne činimo ništa dobrog.
Njemačka poslovica
Nemojte se bojati sporog rasta, bojte se samo stajanja na mjestu.
Kineska poslovica
Padni sedam puta, ustani osam.
Japanska poslovica
Čovjek može mnogo puta ne uspjeti ostvariti što je naumio,
ali neuspješnom osobom postaje
tek kad za to počne kriviti nekog drugog.
John Burroughs
Ja nisam na ovom svijetu zato da udovoljim očekivanjima drugih ljudi,
niti smatram da svijet treba udovoljiti mojim očekivanjima.
Fritz Pearls
Bog ne može biti na svakom mjestu, pa je stoga stvorio majke
Židovska poslovica
Idi često u kuću svog prijatelja,
jer korov brzo prekrije put koji se ne koristi.
Ralph Waldo Emerson
Post je objavljen 23.04.2009. u 12:41 sati.