Travanj je drastično promijenio naše živote. Mala se iz nekadašnjeg vrtićkog djeteta polako, ali sigurno pretvara u punokrvnog japanskog školarca. Čita mangu za prvi razred (i to postoji), crta sunce crveno (sjećate se kako izgleda japanska zastava?) i sebe s dugim crnim uvojcima (gdje nestade plava kosica?). Ipak, na olakšanje nas roditelja, čini se da je škola za Malu zabavno i veselo mjesto na koje odlazi s veseljem, kako i treba biti.
Ne obuzima me nostalgija za vrtićkim svijetom izglačanih uniformi, obento ručkova i niza pisanih i nepisanih pravila. Ne nedostaju mi ni povremena druženja s drugim mamama, s kojima se ionako nikad nisam uspjela uzdići na razinu značajniju od običnog pristojnog ćaskanja. Iako su prema meni svi uvijek bili savršeno pristojni, osjećala sam i znala da na neki način nikad neću biti dio grupe. Svi kao da su uvijek znali više od mene i prošli iste stvari davno prije, ako ne s vlastitom djecom, onda barem dok su još sami bili djeca, dok je meni cijeli taj vrtićki cirkus bio nov i stran. Na neki način i ja sam te tri godine išla u vrtić zajedno s Malom, a oko nas su bile sve same tete. Previše teta.
Pa kako je travanj u Japanu mjesec rastanaka i oproštaja, događaji me navode da neke ljude drage volje ostavim za sobom, a istovremeno se s tugom u srcu oprostim i od nekih drugih do kojih mi je bilo doista stalo, koji su me na neki način obilježili i za koje sam sigurna da će mi nedostajati.
Mnogo nas je gaijina u Nipponu, iz mnogo različitih zemalja i predjela svijeta. Neki su ovdje odlučili ostati za stalno; drugi, poput mene, došli su i borave u Japanu samo na određeno vrijeme. Pa kad vašim prijateljima gaijinima 'istekne mandat' i oni se jednog dana, ne bez žaljenja, odluče vratiti u svoju zemlju, vi ih ispraćate s knedlom u grlu i još dugo tužno gledate za njima kao napušteno mače. Dijelili ste s tim ljudima toliko toga, smijali se i plakali, a povezivalo vas je to što ste se jedni drugima uvijek mogli izjadati na ramenu, uglavnom povodom vaših neslavno propalih pokušaja elegantnog suživota i razumijevanja Japana i Japanaca.
Toliko ste se navikli na svoje gaijinske pajdaše da vam se čini kao da vas njihov odlazak ostavlja same na svijetu, neizrečene i nedorečene, u zemlji u kojoj ćete uvijek i ma što činili biti, prije svega, stranac. Gaijin.
Moj prijatelj Antonio nedavno je okončao svoj znanstvenički program i napustio Japan. Njegov se odlazak oplakuje. Argentina je sada bogatija za jednog doktora molekularne biologije, a Japan i moja malenkost neizmjerno siromašniji za društvo jednog genki gaijina s kojim se moglo puno smijati, malo plakati i što je najvažnije, voditi supstancijalne razgovore.
Druga prijateljica Amerikanka ovih dana pakira svoje stvari s namjerom skorog povratka u domovinu. Ona je bila moja veza sa svijetom zaposlenih mladih žena kakvih u mojoj neposrednoj okolini nema baš na bacanje, jednostavno zato što su naši životi točno programirani poput satelita koji se kreću u koncentričnim krugovima čije se putanje nikada neće presijecati. Zahvaljujući sretnom slučaju, B. je došla raditi u srednjoj školi u mom susjedstvu, i tako smo ostale u kontaktu. Iako je B. prebrodila mnoge prepreke u svom profesionalnom životu u Japanu, sad kad se konačno osjeća spremnom za bebu, plaši je pomisao da preko noći postane klasična japanska mama i kućanica koja se protiv svoje volje mora odreći karijere, i zato se želi (privremeno?) vratiti i važnu zadaću majčinstva obaviti kod kuće.
Sayonara, tomodachi. Dobrodošli u moj sve deblji adresar virtualnih prijatelja na drugom kraju svijeta. Možda je istina da ne postoje prijatelji, već samo trenuci prijateljstva. A za njih, naravno, trebamo biti zahvalni.
Život je smiješan i čudan, i tko zna, možda ću opet jednom sresti to dvoje u nekom kutku planete. Mozda baš na planeti Nippon. I možda baš u travnju, koji istini za volju ne donosi samo tužne i definitivne rastanke, već i nove i uzbudljive susrete. Nadam im se i radujem.
Post je objavljen 23.04.2009. u 07:05 sati.