Marketing
1. poslanica Solunjanima - 298. dan Pavlove godine
Od drevne Tesalonike, danas je malo ostalo.
U Pavlovo doba Solun je bio glavni grad rimske pokrajine Makedonije. Zbog svog položaja na križanju putova između istoka i zapada, ta luka na obali Egejskog mora bila je značajno trgovačko središte. Slično kao i u Korintu i ovdje je cvao nemoral.
Pavao je u Solun došao na svom 2. misijskom putovanju, o čemu izvještavaju Djela apostolska 17,1-15. Tu osnovao kršćansku zajednicu, koju su uz nešto Židova većim dijelom sačinjavali obraćeni pogani. Zbog progona i podmetanja judaizanata, Pavao je bio primoran iznenada pobjeći iz Soluna, prije nego li je kršćansku zajednicu učvrstio i objasnio im sva vjerska načela. Iz Soluna je otišao u Bereju a odatle dalje u Atenu.
Zabrinut za stanje solunske zajednice, šalje k njima vjernog Timoteja da izvidi situaciju. Budući da su vijesti, koje mu je Timotej donio, bile dobre, on im sav razdragan piše poslanicu.
U cijeloj se poslanici osjeća jedan dobrohotni familijarni ton, kakav nalazimo još samo u poslanici Filipljanima. Uz pohvale, zahvale i pozdrave, Pavao im pojašnjava neka vjerska pitanja na koja, zbog brzine odlaska iz Soluna, nije stigao do kraja odgovoriti.
Glavno pitanje koje muči Solunjane bilo je pitanje budućnosti njihovih mrtvih.
Da li će i oni imati udjela u slavi Kristova drugog dolaska?
I kada će se zapravo dogoditi paruzija tj. drugi Kristov dolazak?
Većina Solunjana očekivala je da će se to dogoditi jako brzo, pa su se jednostavno prepustili čekanju i neradu.
Ova poslanica je prvo Pavlovo pismo upućeno nekoj kršćanskoj zajednici. Po vremenu nastanka to je, dakle, najstarije Pavlovo pismo, a vjerojatno i najstariji novozavjetni spis, koji se sačuvao. Pisana je tek 20 godina nakon Kristove smrti.
Post je objavljen 22.04.2009. u 22:47 sati.