Nakon dugog i napornog putovanja od New Yorka do Stockholma, odatle u Petrograd i Odesu, bilo je za mene pravo uživanje (une véritable volupté) napustiti svijet napučenih gradova i ući u svijet valova, neba i tišine. Ostajala sam satima na palubi kako bih sanjarila ispružena na ležaljci: povijesti, legende i mitovi različitih zemalja, koje sam vidjela u daljini, vraćali su mi se nejasno stopljeni u neku vrstu svjetleće magle u kojoj su stvari izgubile svoju realnost, dok su snovi i misli jedini dobili pričin stvarne realnosti. U prvo vrijeme izbjegavala sam svako društvo i držala se po strani, sasvim izgubljena u svojim sanjarenjima, gdje se sve što sam znala o velikom, lijepom i dobrom vratilo u moju svijest s novom snagom i novim životom. Trošila sam također velik dio svog vremena za pisanje svojim udaljenim prijateljima, za čitanje i skiciranje malih pjesama o viđenim mjestima. Neke od tih pjesama imale su ponajprije ozbiljan karakter.
***
Sjećam se da sam se u dobi od 15 godina jednom jako uzbudila zbog jednog članka koji mi je čitala moja majka o "XXX". Uzrujala sam se u tolikoj mjeri da gotovo cijelu noć nisam mogla spavati dok sam uvijek iznova razmišljala što to ima značiti. U dobi između 9. i 16. godine išla sam svake nedjelje u jednu katoličku crkvu u kojoj je kao župnik službovao tada jedan vrlo obrazovan muškarac. U jednoj od najranijih uspomena koje sam o njemu sačuvala, vidim sebe kao sasvim malu djevojčicu kako sjedi na velikom crkvenom stolcu u stalnom naporu da održi budnost i pažnju, a koja ni za što na svijetu nije bila u stanju razumjeti što je htio reći time kad je govorio o "kaosu" i o "daru ljubavi".
Post je objavljen 22.04.2009. u 15:17 sati.