Pregled posta

UMJESTO BUDILICE

U druženju s Riječju Božjom, u danima Korizme, znao sam više puta ostati u budnom stanju do u sitne jutarnje sate. Iz početka to je bilo do pola tri, a kasnije nerijetko i do četiri ujutro. Kako su korizmeni dani odmicali primjećivao sam kako sve više s lakoćom, bez nekog većeg napora, ostajem u razmatranjima. Čudio sam se tomu, budući preko dana nisam nadoknađivao vrijeme potrebno za san. Bio sam u nedoumici, jesam li zamijenio noć za dan, i obrnuto. A onda sam shvatio: bila je to milost. Svojim snagama sigurno ne bih mogao tako iz dana u dan. Najslađi i najintezivniji pohodi milosti bili su u trenucima kada cijela moja obitelj pozaspe. Bili su to doista trenuci odmora i za dušu i za tijelo.
U danima uskrsne osmine nešto sam reducirao bdijenja. Na spavanje bih polazio nakon što s obitelji 'izmolimo' dan devetnice Božanskog Milosrđa. No, s početkom ove osmine, primijetio sam nešto neobično, što prijašnjih godina nisam primjećivao na ovaj način. U ranim jutarnjim satima, umjesto budilice, probudila bi me raspjevanost ptica.
I prijašnjih godina me fasciniralo buđenje prirode koje bi započelo pred kraj korizme. Njezin čar bih posebno osjećao na Veliki Četvrtak. I to u povečerje. Isto kao što u predbožićno vrijeme srebrenkasti sjaj noći odiše nekim posebnim osjećajem mira i radosti, na ovaj dan bih također osjećao sjedinjenost tog duhovnog s naravnim. Kao da bi činili jedno biće. Duh i priroda su disali jednim te istim plućima. Kao što nekad Malo Djetešce dodirnu hladnoću špilje i posveti ogoljenost prirode, dok se nebo sagibalo nad tim trenutkom u zanosnoj pjesmi slavljenja, i na Veliki Četvrtak Sin Čovječji se prostru po gori, okružen stablima masline u žarkoj molitvi predanja, no ovaj put ostavljen od neba i ljudi, u smrtnoj tjeskobi, dok su kapi krvavog znoja natapale zemlju i posvećivale njen budući rod i prve pupove.
Dodir neba i zemlje. Novi početak. Na površinu izbija izgubljeni Eden. Budi se i iz mraka izranja, nastaje nešto novo. Nakon mučne tjeskobe i grobne tišine na obzorju naših shvaćanja rađa se Novi Život, u Duhu. Sve je preobraženo. Kao da je sva priroda ustala na noge i kliče Slava Bogu. U pobjedničkom kliktaju rasjevana i suncem obasjana; sva u cvatu i zanosnom mirisu, kliče i slavi pobjedu nad smrću. Zatvoreno u sebe posijano sjeme je umrlo svom egoizmu. Dogodio se život.
Najintezivnije ga u vanjskom svijetu osjetih u jutarnjoj raspjevanosti ptica. Njihov pjev je ulazio u moju sobu i prodirao u nutrinu duše poput nenadanog, a tako slatkog gosta. Kao da me svojim jutarnjim pjevom nježno budi i poziva da i ja ustanem i udahnem nešto od tog života. Dođe kao prijatelj prijatelju, neočekivano ali tiho i u miru kao da smo stari znanci. Nije pokucao na vrata kao da bih mu trebao reći da može ili ne može. Probudio me kao da se to podrazumijeva i kao da se vraća s umornog i dugog puta u svoju oazu mira i razumijevanja. Ušao je kroz zidove, zatvorena vrata i prozore moga stana, bez buke i povišenog tona. Nije bučao. Nije se tužio, nego se blago smiješio dok se njegov mir širio i ispunjao moje srce, polako od obzora pameti koja još uvijek ne shvaća i dvoumi, pa stupnjevito k većim dubinama moje duše. Mir, mir, mir…


FOTKE PO IZBORU:

Post je objavljen 22.04.2009. u 00:54 sati.