Od nedavno započelo je kod nas i dvadesetprvo tisućljeće, a tu tezu ne temeljim na brojčaniku koji je okrenuo 2001. godinu, već na tehnološkom sazrijevanju cijele ljudske rase. Tek nedavno shvatili smo koliko je ugrožen naš život na ovom planetu i kako s njime trebamo živjeti, a ne ga devastirati (dobro, neki od nas barem jesu). Stoga za mene je dvadeset i prvo stoljeće započelo sa izumom automobila koji ima nultu (0) stopu emisije stakleničkih plinova (o čemu se sprema jedan drugi nastavak bloga) i isto tako mobitela (koji dolazi tek u drugoj polovici godine, a kojega sam predstavio u svom blogu od 20. veljače 2009. godine) sa istom tom nultom (0) emisijom štetnih plinova.
Nedavno smo isto tako saznali, kako ipak postoji mogućnost udara asteroida u Zemlju, ali 2008. godine to je bilo samo upozorenje sa 2008 TC3, koji nije bio veći od par metara u promjeru. Pa opet, tu večer negdje nad Sudanskom pustinjom taj asteroid zasjao na trenutak nebom i blještavo eksplodirao na nebu što se moglo vidjeti iz udaljene Europe. Taj dan ponovno smo potvrdili kako smo ušli u dvadesetprvo stoljeće i upisali povijesni dan, jer smo taj asteroid pronašli (detektirali) nešto prije nego li se tako bezbrižno spalio u našoj atmosferi, odnosno prije nego li je protutnjao pored ili zasjao (pogodio) našu majčicu Zemlju. Doduše otkrili smo ga svega dan prije, ali imali smo ovaj puta (nevjerojatne) sreće. Hoćemo li i idući puta, ne znam! U takve rasprave se ne upuštam, ali mogu vam reći kako postoji trenutno jedan asteroid rangiran na Torino ljestvici sa brojem jedan (1) od deset (10, sve ispod 5 je bez mogućnosti udara). Dok se čuveni Apophis smanjio na nulti (0) stupanj, ali sve se to može izmijeniti kroz vrijeme i buduće prolaske pored Zemlje ili drugih nebeskih tijela. Naš sat još uvijek kuca i pitanje je samo trenutka kada će ponovno zakucati još jedan asteroid na vrata. Hoće li biti maleni ili nešto veći? I koliko veći? Upravo zbog toga 2008 TC3 trebamo shvatiti kao jedno upozorenje iz beskraja svemira, jer uvijek nam uvijek Netko nešto želi reći!
Svijet se odavna promijenio… U ovih tri desetljeća koliko sam na njemu, preživio sam jedan rat, gledao njih desetke po svijetu, pratio s nestrpljenjem nove korake čovječanstva na svom putu razvoja i tehničke evolucije… I u svemu tome vidio sam koješta zanimljivog, koješta čudnog, koješta nevjerojatnog. Ali ono što nisam vidio, je odrastanje ljudske rase u nešto više od samog „civilizacijskog djeteta u pelenama“! Još uvijek se tučemo (ratujemo) za svoje igračke (ili resurse), obavljamo nuždu u pelene (zagađujući svoj planet na kojem živimo) i potreban nam je Netko tamo gore, tko će na nas čuvati kako nas iz Susjedstva (Kuiperova pojasa ili negdje dalje) ne bi pogodio neki kamen (asteroid).
Zašto onda govorim kako nismo sami? Pa od nedavno počeli su se nizati planeti u našem daljem susjedstvu koje vidimo. Ne zato što su došli u naše susjedstvo, oni su odavna bili tamo. Već zato što ih tek sada počinjemo vidjeti, kao što djetetu se razvijaju oči od rođenja i sve jasnija slika nam biva pred očima. Tako smo i sada vidjeli neke planete, koji su budili naše zanimanje, a većina od njih je velika poput Jupitera. Jedan od njih probudio je znanstvenu zajednicu u prosincu prošle godine, kada je otkriveno kako na njemu postoje plinovi koji znače nastanak života. Bili su to redom voda (H2O), metan (CH4), ugljični dioksid (CO2), a ono što je bilo zapanjujuće i ugljični monoksid (CO). Premda će mnogi uvaženi znanstvenici reći kako postoji mogućnost kako je moguće ugljični monoksid dobiti spajanjem vode i metana, taj proces je malo za vjerojatan, jer se moraju poklopiti posebni uvjeti, što je u prirodi malo za vjerovati. Isto tako taj zagrijani vrući Jupiterov nećak ima temperaturu veću od 700°C, koja bi trebala aktivirati reakciju metana i vode te tako stvoriti ugljični monoksid u velikim količinama. Samo to se ne događa, inače bi taj planet u našem daljem susjedstvu (od 19 parseka) već imao drugačiju atmosferu.
Mnogi danas, ne usude se sanjati. Mnogi danas ne žele vjerovati. Kako ne vjeruju u viša i manja bića te našeg Stvoritelja, koji nas je načinio. Tako ne vjeruju niti u mogućnost jedne totalno glupe ideje, ideje „kako nismo sami u ovom beskraju“!
Ono što ja vjerujem je, kako smo otkrili svog prvog vanzemaljca statusa 3 ili 4 na Hansonovoj ljestvici „Velikog filtera“, koji pliva u dubini oceana na jednom velikom planetu, u neposrednoj blizini svoje zvijezde. Možda sam sanjar, pa volim sanjati? Možda sam entuzijasta, pa se volim zanijeti? Možda sam i optimista, pa u svemu vidim nešto dobrog? Znam samo kako je jedan poznati književnik nedavno u svojoj knjizi napisao izjavu svojeg lika, matematičara koji je rekao „Life always finds a way“ (prijevod: „Život uvijek pronađe put!“), i zbilja ga pronađe. Do sada nas je i naš mali Plavi planet začudio sa bićima koje žive uz vulkanske otvore na dnu mora, pri nevjerojatnim temperaturama i kiselosti mora (zbog vulkanskih plinova). Znam samo kako su i najveći umovi astronomije su bili isto takvi. Neki od njih pred smrt (navodno) su izjavili „E pur si muove!“ (prijevod: „A ipak, vrte se!“), a drugi su vjerovali kako Drakeove jednadžbe moraju biti krive i izjavili „Somewhere, something incredible is waiting to be known!“ (prijevod: „Negdje, nešto nevjerojatno samo čeka kako bi bilo otkriveno!“)…
Post je objavljen 21.04.2009. u 21:19 sati.