Marketing
Juhu!
Ne tako davno netko mi je rekao da ne razumije svrhu juhe i čemu uopće to. Iako dopuštam pluralizam mišljenja o jusi, ponukana sam stati u njezinu obrani i posvetiti joj barem post.
Juha je ljubav, juha je život!!!
Osim što krijepi tijelo, bistri um i grije dušu (ili pak hladi ljeti, npr. gazpacho ili juha od krastavca), juha liječi mamurluk, tjera prehladu i uklanja malaksalost. Nije službeno dokazano, ali mislim da blagotvorno djeluje i na neurozu. Može imati i zabavnu te edukativnu dimenziju, npr. igranje Bogglea jušnom tjesteninom u obliku slova (jel ima toga još za kupiti?) ili višeglasno srkanje. Juha se može složiti od svega, najčešće vrlo jednostavno, i stajati u frižideru danima. Uz dobar kruh za tunkanje postaje cjelovit lagani obrok. Malo traži, a puno daje. Kremasta ili bistra, povrtna ili mesna, monosastojčana ili polisastojčana, sve ih volim. Dobra juha nenametljivo, ali hranjivo tekućim medijem prenosi esenciju određene namirnice. E, sad ga već serem, jel?
No, moj put do današnje građanke svijeta juha bio je dugotrajan i trnovit. Kao dijete poznavala sam samo sranja iz vrećica (koja su mi, naravno, bila fina) i domaću roditeljsku pileću/goveđu juhu nedjeljom koju sam smatrala kaznom i najdosadnijim jelom koje postoji. Čak mi je i prežgana juha kad bih bila bubina bila milija. Bljutave i beskarakterne juhe u socrealističkim hotelima i odmaralištima pojačale su averziju, a masne vodice iz kojih vire nogice kakve su se uglavnom servirale na rijetkim rodbinskim okupljanjima dodatno su srozavale već ionako loš status juhe u mom mladom, neukom životu. No onda je majka tamo negdje početkom devedesetih, valjda ponukana sveopćim velikim društvenim promjenama i širenjem svijesti o zdravoj prehrani putem medija, unijela revoluciju u naš prehrambeni svijet miksanjem povrća u sasvim finu krem juhu. Kao i demokracija s desne strane Željezne zavjese, pojava novih i ukusnih juha nezustavljivo je navrla u našu kuhinju. Počelo se i ići u restorane, ne samo na pizzu i ćevape, i moj jušni svjetonazor širio se poput ljetnog požara. Tad sam se već i sama laćala kuhače i stvarala vlastite, a ne odmrzavala i podgrijavala tuđe bućkuriše. Mislim da mi je prva juha bila irska krem juha od krumpira, sretan spoj žestoke irskofilske faze i pobuđene gastroznatiželje iz sredine devedesetih. Vrećice su napokon postale prezrena prošlost koja se prešućuje, kao što npr. Franjo nije volio potezati temu svog predsjednikovanja FK Partizanom. S otkrićem etničkih kuhinja (predvidljivo, krenulo s kineskom i meksičkom) ljubav se rasplamsala i polako se došlo tu gdje sam danas. Mnoge imaju trajno i posebno mjesto u mom srcu: npr. seafood chowder u Kinsaleu u Irskoj, Špičekova juha od vrganja, janjeća juha u Ateni, juha od povrća u Bitoraju u Fužinama, minestrone u jednom od onih menzaških restorana za lokalne radničke mase u Firenci, istarska maneštra koju je radila Nikolina stara cimerica Mia, prva kiselo-slatka kineska u životu... Ah, jušne uspomene. Od juha na mom repertoaru, mislim da bi trenutačna subjektivna top-lista izgledala ovako:
1. jesenska juha od bundeve i krumpira s đumbirom
2. paradajz juha s kuskusom i dimljenim tofuom
3. bistra juha od raznijeh gljiva s pancetom
4. proljetna s mladim graškom, korabicom i mrkvom
5. krem juha od kukuruza s čilijem i piletinom
Novo otkriće - juha od čičoke:
Ipak, kad se jede vani, dobru juhu nije baš tako lako naći i zato izuzetno cijenim kad naletim na istu. Fleku od dobre juhe s ponosom pronosim po svijetu! Zakonom bih po restoranima zabranila instant-juhe, loše ajmpreme, skrivanje okusa tonom vegete i upotrebu smrznutog i konzerviranog povrća.
Da sam na čelu nekakvog ministarstva za juhe, mislim da bih bila gora od soup nazija...
Mrlja na jušnoj karijeri mi je što još nisam probala istarsku supu, ali to se nadam ispraviti već sljedeći mjesec! Supo, stižem ti u njedra!
Post je objavljen 21.04.2009. u 14:29 sati.