Marketing
Izgubljeno-Nađeno (14): Ribar i Pionirka
Život piše romane pa sam se tako i ja u trideset i nekoj obrela na dalekom sjeveru kao islandska snaša.
A dogodilo se to ovako...
Davno, davno prije no što je Pjer Žardin zarađivao pare po Farmi i sličnim sranjima, Pipo Pavelić sjedio u Ministarstvu obrane, Davor Slamnig pisao scenarije za video-igrice, a Igor Kordej & Mirko Ilić bili velike face u svome sektoru, stanovali su izvjesni Studenti u stanu ispod nas.
Bila je to ludo vesela ekipa i s naknadnom pameću tvrdim, najbolje od najboljeg (uz EKV, Šarla, Azru &td). što je bivša zemlja iznjedrila iz svojih socijalističkih njedara.
Imali su dva bijela miša koje su nazvali Mirko i Slavko, mislim da se Slavko utopio, tulumarili su sve u šesnaest, crtali po zidovima, snimili su eksperimentalni film na obroncima Medvednice pa su Gornjim Kraljevcem prodefilirali odjeveni u alien-kostime od srebrne folije s antenama na glavi - sve u svemu, bili su stvarno divna, kreativna i pametna škvadra. Ponekad su s nama igrali badminton, ali to je nažalost, bilo sve što smo s njima dijelili. Brat i ja smo bili klinci, a oni, jebiga, studenti! Brata su malo više fermali, jer su obožavali sound wall ritualnih majčinih batina kada je Braco u mostarskom melosu zavijao "Neću više majko, Boga mi!!!", a oni se na katu ispod previjali od smijeha, jer: (a) niti su batine bile extra ozbiljne, naime u to su se vrijeme djeca tukla pod normalno, (b) niti je brat bio iskren - bijaše to patološki lažov i štetočina, i last but not least - (c) bilo je u tome nečeg nepatvoreno Fellinijevskog, što moliću lijepo, valja cijeniti i kada je posrijedi nasilje u obitelji!
Dakle, Studenti su bili dolje, a mi gore. Nakon nekoliko godina preselili su se tko zna kamo, a uskoro nakon njih otišli smo i mi. Zadnje što mi je ostalo u pamćenju bila je priča (valjda sam je čula od roditelja) da se Slamnigova sestra Sunčica udala za islandskog ribara.
By the way, Slamniga me malo bila frka, jer je imao kosurinu dugu koliko je otprilike bila moja visina, a jednom sam naletila na njegovu mračnu sjenu u zajedničkom ulazu i malem skviknula od strahobaja.
E sad, uopće nije važno je li se Sunčica udala za islandskog ribara ili švedskog inžinjera rudarstva, bitno je da mi se priča o Sunčici i njen odlazak na daleku hrid gdje puše vjetar i lome se moćni oceanski valovi, urezala u osjetljivu djevojačku dušu, pa sam kao i svaka prenačitana mlada koza, od Sunčice i njene sudbe isplela divni romantični koloplet snova koje garnirajte s "Orkanskim visovima" i "Rajanovom kćeri" i voila!, evo vam tipičnog ženskog djeteta moje generacije koje je zakoračilo u pubertet!
Kasnije sam u prelomnim životnim situacijama, kada je valjalo ili pojesti govno ili reći: "Braćo, jebite se!", stvari olakšavala time da bih samu sebe tješila: "Ma sve u kitu kraljevića Marka, udaću se za islandskog ribara i zbogom svijete!".
Ovu sam priču, dakle, ispričala jednom prijatelju kada smo u sklopu neke novinarske ekskurzije otišli za Njemačku, a na listi kolega iz drugih zemalja vidjeh i ime nekog Islanđanina!
Rekoh: "Evo mog ribara!".
Letili smo Lufthansinim avionom za Njemčiju, a kako me je bilo frka leta, onako nervozna i ustreptala još sam svašta mljela i baljezgala, a najviše o mom milom i nikad prežaljenom jednookom mačku Milivoju s kojim sam u to doba dijelila dobro i zlo.
I daklem, sletimo mi Nijemcima na megdan, upoznamo se s ostatkom ekipe i krene provod. Tjedan dana putevima IT medijske revolucije. Upoznamo se i s Islanđaninom, simpa tip, a da stvar bude bolja - jednook, baš kao i moj Milivoj!!! Umiremo frend i ja od smijeha, ali naravski, šutimo ko pizde: pa nećemo valjda čovjeku reći da sliči na mog mačka.
Nakon par dana idemo autobusom na neki novi aerodrom za neki novi grad, kadli naš kolega Islanđanin odjedared iskoči iz svog sjedala hitro poput jelena lopatara i krikne vozaču: "Stani!!! Čekaj!!!".
Šta je bilo??? Ostavio u hotelskom frižideru smrznutu ribetinu koju od doma vleče po Europi kako bi je predao zemljaku-Islanđaninu za koji dan u Parizu.
"Pa on cijelo vrijeme sa sobom vuče ribu!!!", kriknem ja i shvatim - Nebesa mi nešto poručuju.
Ne budi lijena, omađijam ga u nekoliko dana; smandrljam, usalamurim, obrlatim, ufačlam i zapetljam, sve u svemu svojski se potrudim - i tako sam dakle, postala islandska snaša!
xxx
Sad smo opet na početku priče.
Dogodilo se dakle, da sam kao dobrano procvala ruža završila na dalekom sjeveru - s brand new mužem te sinom u nježnoj pubertetskoj dobi, bez posla i prijatelja, bez mame, tate, sestre i brata - sa svime dobrim i lošim što ide uz poznu emigraciju.
Milivoj je preselio prijatelju rockeru Juri (ne Stubliću). Njih su dvojica pali jedno drugom u zagrljaj i odgovorno tvrdim da Jura ni sa jednom ženom ni prije ni poslije dragog Milivoja, nije ostvario toliki sklad i zadovoljstvo zajedničkog života.
Tako sam upoznala Islanđaninovog oca, starog Fridgeira.
Udovac od osamdeset godina, umirovljeni ribar. Sitan, pravilnih crta lica, beskrajno ljubazan, drag i nezahtjevan. Jako je volio malu djecu i životinje. Kada mu je umrla žena, prodao je kuću, podijelio novac djeci na jednake dijelove, a sam se sa svojom mirovinom preselio u starački dom. Vikende je provodio s djecom i unučadi, a preko tjedna je igrao šah s prijateljima i jako puno čitao, uglavnom islandske sage i knjige o europskoj povijesti. Rekao je da sad konačno ima vremena za ono što ga je u životu zanimalo, a nije se stigao ili mogao tome posvetiti. .
U njegovoj sobi cijeli je jedan zid bio ukrašen fotografijama unučadi.
Islanđani imaju velike obitelji; djeca se rađaju jedno za drugim i nema nikakve razlike jesu li zakonita, nezakonita, od majki tinejdžerki, menopauzašica, ili usvojena. Djeca su bogatstvo i cijela šira obitelj sudjeluje u njihovom podizanju i odgoju.
Na Fridgeirovom zidu bili su svi - od onih najstarijih koji su već i sami bili roditelji, do onih najmlađih od svega nekoliko mjeseci. Najsmješnija mi je bila mala crna mrljica u tom nizu zlatokosih vikinških beba s prćastim nosićima i modrim očima. Praunuče iz New Yorka; unuka se udala za crnca!
U to doba nisam govorila baš nikakav islandski pa se Fridgeirova i moja komunikacija uglavnom svodila na geste i smijanje.
Negdje tijekom prve zime našeg dolaska u Thulu, stari je ribar dobio upalu pluća. Djeca su ga odvela u bolnicu gdje je zadržan. Kako to u starosti biva, stvari su se zakomplicirale, bubrezi su prestali funkcionirati i postalo nam je jasno da Fridgeir bije posljednju bitku.
Djeca i odrasla unučad su se pravilno izmjenjivala u njegovoj sobi. Hranili smo ga i razgovarali. Uskoro su mu počeli davati morfij pa je uglavnom spavao.
Te noći bio je naš red da sjedimo kraj bolesnog oca, ali kako je ostatku svijeta sasvim svejedno umire li vama u bolnici majka, otac ili brat, tako se i mome Islanđaninu potrefilo da je sljedeće jutro u zoru imao neku važnu i neodgodivu poslovnu obavezu pa sam mu savjetovala neka legne u sobu do naše, onu za posjetitelje i iscrpljeno medicinsko osoblje, a ja ću bdjeti kraj bolesnog Fridgeira.
U bolesničkoj sobi je bila tama. Gorila je samo mala stolna lampa za čitanje. Fridgeir je spavao, čulo se duboko disanje kroz plastičnu respirator masku. U neko je doba ušla sestra i dala mu dodatnu dozu morfija.
Oko ponoći je postao nemiran. Nije se budio, ali je sanjao.
Čula sam: "Mamma, mamma..."...
I tu me preplavila velika, ogromna, divovska žalost. Tuga velika kao moćni oceanski val.
Fridgeirova majka je umrla 1918. od španjolske gripe, kada je malom bilo svega tri mjeseca. Pokazao mi je njenu fotografiju. Prelijepa mlada žena dugačke svijetle kose skupljene u punđu. Odgajali su ga rođaci, jer mu je otac svisnuo od tuge i trebalo mu je cijelo desetljeće da dođe k sebi.
A on je sada - nju koju nikada nije upoznao - zaziva u pomoć. Ovako sasušen, star i žut poput pergamenta, on zaziva mamu. Ne majku. Mamu.
Je li to instinkt? Žudnja? Ili ipak nekakvo duboko daleko sjećanje na miris, toplinu tijela, kolanje krvotoka?, pitala sam se i primila nemirnog Fridgeira za ruku.
I onda, sasvim spontano, u tami sobe, počela sam mu tiho pjevušiti...
Shvatite me. U tim mi trenucima nije palo ništa drugo na pamet do li onog što su pjevali meni.
Budi se Istok i Zapad,
Budi se Sjever i Jug,
Koraci tutnje u napad,
Naprijed uz druga je drug...
Pjevala sam starom islandskom ribaru:
Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela.
I još:
To je nama naša borba dala da imamo Tita za maršala.
Pa:
Po šumamaaa i goooramaaaa, naše zemlje ponosneee...
Dugo, dugo sam pjevala sve ono što sam pjevala ko dijete na satovima glazbenog, satovima razredne zajednice, po autobusima i ekskurzijama, po izviđačkim taborovanjima, na priredbama za Dan mladosti, Dan oslobođenja, Dan republike, Prvi maj...
Spavao je moj stari prijatelj sasvim spokojan, kraj mlade žene i tuđinke iz dalekog nepoznatog svijeta, omađijan Morfijem i Hipnosom, uljuljkan partizanskim baladama i koračnicama, uz pjesme nečijih tuđih priča i prošlosti, spavao je i bio je miran.
Umro je pred zoru. Uspjela sam na vrijeme probuditi njegovog umornog sina.
Post je objavljen 21.04.2009. u 00:23 sati.