Pregled posta

Sjećam se još tamo mračnih 90ih i živih razgovora sa prijateljem kad smo u nevjerici promatrali što se događa u Silovanoj Našoj, jedan mračan scenarij tako fenomenalno otpjevan u Herojima TBFa, i našeg zaključka da će neke mračne tajne ratne i postratne Hrvatske zauvijek ostati zakopane, a neke još godinama u budućnosti na zgađenost malih ljudi isplivavati iz zemlje kao raspadajuća trupla u jezivim filmovima strave. I tako je taj jezivi film strave ovih dana dobio frišku nadopunu u liku jednog psa rata iliti lovca na ratove, stranog plaćenika, neprovjerenog atentatora, svjetskog avanturiste sa neutaživom glađu za opasnošću, filmske face, pjesnika i pisca, sve u svemu živopisno-opskurnog kontroveznog lika te kao šećer na kraju - odlikovanog ratnog hrvatskog heroja. Ne, ne mislim na legionara i generala Antu Gotovinu iako mu ovaj sažeti psihološki profil sasma lijepo (gotovo knap) pristaje, već mislim na bolivijsku likvidaciju Eduarda Rosze Flores - Chica. Čovjeka kojega će suborci, njegova braća po oružju s kojima je dijelio krv i željezo slaviti kao heroja (što je razumljivo), dok će promatrači i promišljači malo šire slike zabilježiti još jednu gorku priču o mehanizmima i posljedicama mašine za mljevenje zvane rat (što je objektivno). Čovjeka za koga se slobodno može reći da je umro kao što je i živio, neki će reći kao - Che, idealizirani revolucionar čiji je samodestruktivni put očito slijedio; a neki će reći kao – pas, smaknut bez truna žaljenja i milosti, na podu kakve smradne rupe, smrću nedostojnom čovjeka.
Tko može ući u um čovjeka koji lunja svijetom i traži tuđe ratove po tuđim zemljama, a tko može ući u um ljudi koji takve ljude/strane plaćenike zovu? U Hrvatsku su kako se sad vidi i bez poziva dolazili i sami (a poziva je bilo) i bili itekako dobrodošli, a u Bosni su to recimo bili fanatični mudžahedini, na Palama čak i priznati ruski pjesnici koji po Sarajevu nisu pucali poezijom već mecima – i o čemu onda pričamo? Mnogi su iz rata bježali, mnogi su bježali u rat, svakojaki domaći ološ je odlazio i svakojaki svjetski ološ je dolazio, baljezgao, eksperimentirao, i haračio ovim prostorima (što ratni, što politički, što diplomatski, što lažno-humanitarni) kojima je oduvijek cirkuliralo i smeća i gamadi i od svega toga iskreno da vam kažem - diže mi se želudac. Diže mi se želudac na sve te chicovske-antejelavićevske-tutine -glavaševske-ratnoprofiterske-likvidatorske- mafijaške-prevarantske face. Ćutim taj nesnosan smrad koji se uzdiže do nebesa i kojeg po meni nikakve zasluge ne mogu oprati. Rat je krvava i blatna kaljuža, koju je naš Krleža itekako maestralno opisao i na tu temu već sve rekao. Meni se samo potvrđuje onaj zaključak iz 90ih da sam ponekad vještica i prorok i da se koliko ponavljam toliko i ježim same sebe jer - zaklela se zemlja raju da se sve tajne saznaju.

Mišo (naknadno Mate) Kovač nije karizmatik. I dajte oladite s tim. Nije to usput rečeno ni Zlatko Sudac, ali neću o njemu jer o njemu tema nije. Mišo nije karizmatik. Mišo je na tabletama.
Čovjek periodično duhovit i nekoć češće danas rjeđe lucidan, čak mi osobno i simpatičan (kao što simpatičan može biti i onaj poslovični stric koji se na svadbama uvijek debelo podnapije pa nakon niza neugodno-urnebesnih scena lijepo nacvrckan i uljuljan bude otpeljan u nepoznatom pravcu uz riječi – boguhvala, odvelo ga!), no Ovo da je ´karizmatični Mišo održao još jedan ludilo koncert´ stvarno mi je postala dosada živa, nešto kao lonac i poklopac, govno i njegov priljepak. U nedostatku prosto proširenijeg vokabulara naši se mediji uhvate jednog krivo i podilazečki uvredljivog nakalemljenog izraza i onda ga se drže kao pijan plota. Karizmatik ovo, karizmatik ono, karizmatik je jeo kupus, karizmatik je sadio salatu. Mlataraju karizmom i karizmati-tematikom kao DrIvo obećanjima i onom stvari na sletovima HDZove mladeži - e pa šta je previše previše je!
U povijesti svjetske civilizacije karizmatika je prijatelji dragi bilo možda za nabrojati na prste jedne ruke. Možda. Osobno nisam upoznala nijednog. Još. Ne isključujem da neću. I nisam sigurna da bih se tomu trebala radovati. Pravi karizmatici su uvijek prolazili loše, a i oni koji bi ih čistog srca slijedili nisu prolazili ništa bolje.
Isus je recimo bio takva faca, faca sa nadnaravnom duševnom moći pojedinca dobivenom božanskom milošću, kako već riječnik stranih riječi definira karizmatika. A ja bih još laički dodala - koji posjeduje mudrost, unutrašnju snagu i dobrotu. Dakle faca koja je bila faca i zato što je bio faca zato su ga i razapeli.
Ovo sve ostalo su budale. Ili budale ili pijanci ili prolupali redikuli ili ozbiljni duševni bolesnici ili izvorno zlonamjerne i izopačene osobe sa zlim namjerama koje je nažalost uvijek netko (čitaj: zabludjela masa) iz kojekakvih interesa spreman slijediti. Pa vi sad iz ovog izbora/izloga po vlastitom nahođenju izaberite kojem tipu pripadaju svi ovi suvremeni samo ili samo-medijski proglašeni karizmatici.