-Ka, ajmo na kavu, čujen Peru kako viče sa sto metara udaljenosti.
Zove me Ka šta je normalno, nema naš čovik kad gubit vrime na izgovaranje dugih riči.
Zajedno smo prošli vrtić, osnovnu, gimnaziju, onda svak na svoju stranu studirat pa povratak i eto nas, još smo tu.
Da je pobrojit sve zore koje smo raspivani i nasmijani, koji put i uplakani, dočekali budni pa ih odbit od naših godina ne znan bil nan ostalo za krenit u vrtić.
Kad smo skupa ne triba nan puno riči, ćutimo se.
Sili u kafić, vidin da nije od volje.
-Šta je ?
-Ne mogu od ljubomore, jedva je iscidija.
-Na koga ?, začudin se.
-Na moju Anku.
-Aj ne blesi, di si sad naša bit ljubomoran, ako si već tija šta se nisi sitija prije 20 godina ?
-O, lako je onda bilo, moga san i ja birat koju oću, al šta ću sad ako me ostavi ?
-Ma ko će te ostavit, koji ti je ?
-Ne razumiš il se praviš. Viš, kad je moja mater imala Ankine godine, bila je dobro stojeća gospođa u godinama. A vidi nje, vrag joj viri iz očiju, naprlitana, nasmijana, zajebana skroz, ne mogu od straha.
-Poludija si, majke mi. Ugledaj se na Mog, ne pada mu na pamet bit ljubomoran.
-Onda je on lud, ne ja.
-Aj lipo kući, naspavaj se i nikom ovo ne spominji, posebno Mom, samo bi mi falilo da mu utiraš šušak u glavu.
Benti, moj Pere, friški did, lip ka slika i fudran ka prava prilika, maka se, oša na kvasinu, pa na ditinjstvo jer nit je ikad prije bija ljubomoran nit ima zašto bit, Ankino srce nigdi se nije maklo.
Ko zna jel ova ditinjasta fantazija izraz njegovog straha od starenja s kojon ćemo svi, a najviše Anka imat ozbiljnog posla il se samo diga na livu nogu ?
Post je objavljen 03.05.2009. u 21:02 sati.