Marketing
Izbor, plakat, birtija
Već su i posljednje lastavice stekle stalnu vizu, proljeće se ustoličilo u Zagrebu, a čak su i najsramežljivija drveća počela davati svoj doprinos proljetnim alergijama. Veliki plakati uz naše velike ulice me upozoravaju da se sprema nešto veliko. Oko glavnog kolodvora su postavljeni štandovi i gladna masa neumorno stoji u redi da pristupi i da svoj autogram. "Ovdje potpišite molim..." reče nasmijana gospođiva umiljatim glasom. Umalo sam popustio i stao u red, ali na kraju sam primijetio da se na štandovime ništa ne dijeli! Bilo je to pomalo čudno, zašta onda ima toliko ljudi u redovima…
Što se događa? Zavjera u gradu? Intenzivna prezentacija novih kemijskih olovaka za vježbanje potpisa? Mandella je opet zarobljen? Revolucija?
Tek sam nekoliko dana kasnije otkrio o čemu se radi kada je crvenokosa i pomalo anoreksična voditeljica TV-vijesti najavila skori početak predizborne kampanje za lokalne izbora koji nam uskoro predstoje. Tako su mi stvari postale ponešto jasnije. Kockice su se počele slagati na svoje mjesto poput zapanjujućih mozaika u Sikstinskoj kapeli (Sikstinska kapela ima mozaike, jel da?) I oni likovi na plakatima i štandovi za prikupljanje dovoljnog broja potpisa. Jasne su mi i predhistorijske parole koje se svakih par godina nađu na predizbornim plakatima, a dobio sam i odgovor zašto se u Požeškom Brestovcu užurbano gradi pješačka staza!
Sada kada sam shvatio o čemu se radi i postao dijelom savijesnog biračkog tijela, mogao sam slobodno krenuti u potragu za svojim kandidatom. Obukao sam dugi sivi baloner, nabio na glavu jednorogi šilt šešir, ubacio u džep povećalo i s lulom u zubima izletio na ulicu. Za početak sam odlučio istražiti plakate! Velike slike naših političara i njihove parole mi mogu puno pomoći oko mog izbora. Dugo sam lutao i nailazio na svakakve plakate svih veličina i boja! Niti jedan od tih plakata nije bio predizborni. Polako sam gubio nadu, grizao nokte i po drugi put palio lulu i na kraju naletio na veliki portret gospodina u srednjim godinama s velikim natpisom: „ Josip Kregar za zagrebačkog gradonačelnika“.
Gospodin Kregar je vrlo učen čovjek, inače je pravnik, dekan na Pravnom fakultetu. Kao intelektualac i sveučilišni profesor, učinio mi se kao pravi kandidat za gradonačelnika. No onda sam prišao malo bliže velikom plakatu i uočio da je lice gospodina Kregara načinjeno od tisuće drugih lica, kao da želi poručiti kako je sam Kregar čovjek s tisuću lica!! To može biti vrlo zbunjujuće. Kada bi Kregar postao gradonačelnik s tisuću lica, mogao bi se ujutro pojaviti na poslu u liku Luke Bebića, na ručak otići kao Kajin, popiti kavu kao Šeks, biti na sjednici gradskog vijeća kao Čačić i otići kući spavati u liku Vesne Pusić. Uplašio sam se, tko zna, možda i Bandić nije Bandić već jedno od Kregarovih lica… A tko je Jasen Mesić!?!
Dok sam se ubrzanim korakom, zadihana lica i krvavih očiju udaljavao od jumbo plakata koji me i dalje promatrao i buljio u mene sa svojih 2000 očiju, odlučio sam istražiti kandidate za gradonačelnike u drugim gradovima. Zanimalo me da li i tamo ima ljudi s tisuću lica?! Sjetio sam se jednog starog prijatelja iz Varaždina i okrenuo broj. Doznao sam da su Varaždinci zapravo jako zadovoljni svojim gradonačelnikom, gospodinom Čehokom. Poštuju ga, podržavaju ga i svakih par godina mu ponovo omoguće novi mandat, kako kao gradonačelniku tako i kao zastupniku u Saboru. Lice mi se ozarilo i pomislio sam kako sam pronašao pravog gradonačelnika. Pospremio sam u džep svoje povečalo i izvadio upaljač. Upravo kada sam htio ponovo, po treći put, pripaliti lulu uhvatila me panika! Pokušao sam se prisjetiti lica gospodina Čehoka, ali su mi u pamet dolazile samo slike brade i kose i malih očije koje su provirivale ispod silne brade i kose. Zatim sam se sjetio… Čehoku nikada nitko nije vidio lice, pa on je čovjek bez lica!
Napokon sam pripalio lulu, namijestio revere svog sivog balonera i ljutito krenuo u daljnju potragu. Zagreb sam prekrižio jer je postojala mogućnost da na svakom drugom plakatu stoji neko od Kregarovih lica pa sam se zato orijentirao na manje gradove. Nazvao sam neke ljude iz Požege. Pomislio sam da je u mom rodnom gradu onaj koga tražim. Doznao sam da gradonačelnik u mom rodnom gradu ima lice i to samo jedno lice! Zadovoljno sam uzdahnuo, povukao koji dim i nastavio dalje slušati o Požeškom gradonačelniku sa samo jednim licem. Onda sam saznao da je gospodin Ronko, kako mu je bilo ime, i više od gradonačelnika. On je i župan i dožupan i predsjednik upravnog i nadzornog odbora i direktor i policajac i sudac i javni bilježnik i tužitelj i bog i batina i sve što jedna lokalna samouprava treba da bi funkcionirala! Podsjetio me na one velike svjetske vladare i vojskovođe koji su imali svu moć u svojim rukama, kao onaj veliki američki vođa Napoleon (ili je to bio Aleksandar Veliki?)!
Nastavio sam dalje lutati gradom i usnica me je pekla od gorkog, lulskog dima. Zapisao sam u notes još jednu bilješku i nastavio mozgati! Tako su mi misli odlutale do grada na četiri rijeke, do Osijeka (ili je na tri rijeke!?). Brzo sam utipkao u mobitel broj od prijatelja iz Osijeka i započeo razgovor. Objasnio sam mu cilj moje istrage i zamolio ga da me obavijesti o stanju u Osijeku. Doznao sam kako su se u Osijeku u zadnjih par godina izmijenjivali gradonačelnici svakih par mjeseci i kada se napokon stanje smirilo dolaze novi izbori! Dok je većina gradova imala jednog gradonačelnika od zadnjih izbora, Osijek je uredno mijenjao gradonačelnika svakih par mjeseci. Najviše je do izražaja došao gospodin Đapić. Saznao sam da gospodin Đapić sigurno ima lice i to jedno lice, ali mu slabo dolazi do izražaja zbog neproporcijonalne razlike naspram ostatka tijela. Još mi je uspio dobaciti kako je gospodin Đapić i vješt trgovac pa je trgovao s raznim drugim strankama te kako je gospodin Đapić i visokoobrazovan pa ima titulu magistra znanosti.
Nastavio sam razočarano šetati gradom. Lulu sam spremio u džep zajedno s notesom i povećalom, a ruke prekrižio na leđima. Kapa mi je padala na oči, ali nisam mario, bio sam ljut i razočaran. Uspio sam, ipak, nazvati još jedan broj. Javio mi se prijatelj koji radi u nekakvom uredu koji se bavi statistikom, mislim da se zove ured za statistiku, ali nisam siguran. Požalio sam mu se i iznio mu svoja otkrića, a on mi je dao još jednu zanimljivu informaciju; na lokalne izbore izlazi samo četrdeset posto izbornog tijela!
I dalje sam hodao gradom i imao prekrižene ruke na leđima. Šutao sam pred sobom kamenje, a lula mi je opet visila iz nakrivljenih usnica. Nebo se naglo zamračilo i zaprijetilo s kišom. Bio sam ljut i vrebao očima birtiju u koju se mogu uvući. Nisam mogao vjerovati činjenicama koje sam otkrio! Svi ti kandidati za gradonačelnike s tisućama lica ili pak bez lica… Svi ti mjesni šerifi s trbuhom do zuba… Sve me to natjeralo da zaključim kako, za izići na izbore, treba imati gigantska muda! Nije niti čudno što nas na izbore izađe samo četrdeset posto.
Potpuno izmoren i razočaran napokon sam pronašao birtiju i ušao u nju u istom onom trenutku kada su počele padati i prve kapi. Naručio sam pelin i pivu, napunio i pripalio lulu i krenuo prepričavati konobarici jedan od svojih velikih životnih podviga. Možda joj ispričam svoju pustolovinu koju sam doživio u Francuskoj kada sam pet dana boravio u Palermu (mislim da se tako zvao grad).
Domagoj Mesić
Post je objavljen 19.04.2009. u 22:42 sati.