Nekako znamo da nas uvijek naša prošlost prati u danima naše budućnosti. Prošlost i budućnost su kao braća blizanci, jedno muško a drugo žensko. Sasvim su različiti, a jednaki, tako bliski, a opet tako daleki. Imam osjećaj kako krstarim zapuštenim hodnicima moga dvorca i pokušavam pronaći skrivene odaje. Paučina mi svako malo kvari pogled na ono što slijedi sa svakim novim korakom prema naprijed. Čujem nekakvu buku, okrećem pogled na stranu i vidim otvorena vrata jedne davno napuštene sobe. Pomalo se bojim zakoračiti ali ne mogu odoljeti da to ne učinim. Ulazim i shvaćam da je to ono što nisam smio napraviti. U trenutku kada sam pogledao unutra, svaki onaj osjećaj koji je ta soba skrivala iza zatvorenih vrata, vratio se u najmanjem djeliću sekunde. Pokušavam se snaći, ali ne mogu. Pokušavam pobjeći, ali me noge ne slušaju. Snaga jedne davno zaboravljene ljubavi me pokušava zatočiti u naručje svojih odaja. Dvije strane moga srca u istom času ulaze u sukob. Kao da se jedna protiv druge bore dok ih hrani uzavrela krv koja teče mojim tijelom. U svoj toj borbi osjećam izgubljenost, osjećaj kaosa trenutno plovi mojim Crvenim morem koje hrani svaki djelić moga tijela. Uspijevam se pomaknuti, pokušavam pobjeći od svega toga. Sakrivam se u nepoznatoj sobi i snažno zatvaram vrata. Stao sam iza njih i drhtavo pokušavam zadržati vrata zatvorenim. Okrenuvši plašljiv pogled od vrata shvaćam da sam ušao na mjesto gdje još nisam bio. Skrivene odaje budućnosti me opet stižu dok se još prošlost bori u meni. Miris sobe ulazi u pluća i stvara dodatan kaos u sveopćoj borbi u meni. Što sada? Tek sada zaista ne znam što želim. Druga strana srca dobiva novog saveznika u borbi sa prošlošću, a ja kao publika gledam što se dešava, no ne navijam za nikoga jer zaista ne znam za koga navijati... Znate li vi?
Post je objavljen 19.04.2009. u 15:41 sati.