Marketing
Metastaze
Da, trebala bih učiti. Imam kolokvij sutra u sedam i petnaest navečer na Horvatovcu. I po uzoru na Neverina, pišem post za ubijanje vremena. Da, čekaju me aminokiseline, proteini, hemoglobin, parcijalni tlakovi, Henderson – Hasselbachova jednadžba, puferi... Ali ima vremena, pa do kolokvija je više od 24 sata...
I tako sinoć oko nekih pola jedanaest nakon kupanja, sjedim na krevetu u pidžami, mokre kose zamotane u ručnik, sa laptopom na nogama. Nema ništa zanimljivog na netu, i već se mirim sa činjenicom da je krajnje vrijeme baciti se na učenje metoda purifikacije proteina, kad ono zvoni mobitel. Zove frendica i pita dal' sam za kino. Pokupit će me za 20 minuta. Znak s neba da je prerano za učenje, zar ne?
Prihvatih poziv bez imalo razmišljanja. To je bilo jedno brzinsko spremanje. Kosu sam osušila za 6 minuta, obukla traperice, majicu, vestu, palestinku i starke. Složila neku frizuru i sve je bilo riješeno. Jedno od bržih spremanja, definitivno.
Gledali smo film Metastaze, redatelja Branka Schmidta. Napravljen je prema istoimenom romanu Ive Balenovića, nakon vrlo uspješne kazališne predstave.
Dakle, ukratko radnja filma je smještena u Zagrebu i prati živote četvorice kvartovskih prijatelja, koji se nikako ne mogu uklopiti u ovo naše društvo. Oni su generacija obilježena ratom, imaju degenerirani sustav vrijednosti. Okreću se drogama i alkoholu, koji su im zapravo jedini izlaz. Jedino što imaju je Dinamo, njihov najdraži nogometni klub, koji ih zapravo i drži na životu. Jer na taj način pripadaju negdje, pripadaju navijačima. Kad ih već nitko ne želi.
Strašan je taj osjećaj koji se dobiva gledanjem filma. Jer znaš da je to realnost. Da postoje osobe, mlade osobe, koje žive takvim načinom života. Bez budućnosti, bez perspektive, bez ičega. Ono što me dodatno streslo je to što je sve snimano na lokacijama u Zagrebu, koje mogu manje – više prepoznati. Daje težinu tom osjećaju realnosti.
Lik koji me najviše dojmio je Krpa (glumi ga Rene Bitorajac). On je tipični predstavnik huligana. Nabildan, sa nekoliko tetovaža, obrijane glave. Doma mlati ženu, kojoj očito šamar ne znači nužno da ju on ne voli. Ona to trpi, iz nekih samo njoj poznatih razloga. Osim scena kad on nju mlati, koje su definitivno brutalne i jednostavno ti se gadi gledat ih (ja koja stvarno sve mogu vidjet, na to sam refleksno zatvorila oči), postoji još jedna scena na koju sam se doslovce smrzla. Krpa sa prijateljima odlazi na utakmicu i tamo se svi zajedno deru „Za dom – spremni“. Ono što me zaprepastilo, je činjenica kako svi oni, tamo zapravo osjećaju najveću pripadnost nečemu. Izvikivanjem te parole. To je ono što ih drži zajedno, to je smisao njihovog života.
Film zaista preporučam svima koji žele osjetiti brutalnost zagrebačke realnosti. Psihološka pozadina filma je fenomenalna. A glumci su se odlično snašli u svojim ulogama.
Ako ste ga gledali, koji su vaši dojmovi? Ako niste, hoćete li?
Post je objavljen 19.04.2009. u 15:11 sati.