Izašla sam u grad, kao što sam izlazila i prošlih par subota. I on je bio tamo, moj bivši kojeg sam volila. Koji mi je toliko falio. Ali digla sam glavu, i nisam dopustila da mi on uništi večer. Ne ovu, iako i nije počela baš najbolje.
Disko zatvoren. Jedini u našem gradu, zato što vlasnik drži neko vjenčanje tamo. Bili smo prisiljeni ić u neki kafić/bar. Dva kata. Na prvom katu techno, na drugom cajke. Sranje. Renoviralo se nedavno. Sve smrdi na farbu, podovi su ljepljivi, kao da se netko ispišao po njima. (naj ozbiljnije) Ušle smo prve, ja i mojih 5 frendica, oko 9 i 15. Ostali ljudi su nedugo zatim počeli ulaziti.
Dosadno. Užasno. Odlučila sam se napiti, jer nisam imala ništa pametnije za raditi. Litru pive sam popila, na slamku. Samo. Možda je zato što sam pre brzo pila, i zato što sam pila na slamku, (a možda je i placebo) osjećala sam se pomalo pijano.
Dosadilo. Nismo više mogle sjediti unutra. 3 otišle, ostale nas još 3. Oko ponoći smo izašle vani, ispred kafića, gdje ih je bilo više nego unutra. Boris, lik koji se zanima za moju frendicu je stao kod nas. Ona je samo šutila, a ja i ova moja druga frendica smo se zezale s njim i pričale gluposti. Lik je drag, ima smisla za humor, i pritom je sladak, ali njoj se on ne sviđa. Neznam šta traži.
Došli su i njegovi frendovi, hrpa njih. Sjeli kod nas na zidić i tako smo pričali. Jedan lik sjeo pored mene, svidila sam mu se. Reper, onako, recimo sladak, ne puno viši od mene. Pričali smo, Boris nam se stalno ubacivao. Prošlo nekih pola sata, već smo bili zagrljeni. Poljubio me, nisam se izmakela. Znala sam da je tu negdje moj bivši i htjela sam to. Htjela sam da me on vidi u naručju drugog. Znam da bi bio ljubomoran.
Negdje oko 2 sata ujutro, šalje on mojoj frendici poruku, želi se viditi samnom. Ja popizdila. 3 mjeseca me ignorirao, i sada, želi odjednom pričati samnom? Ovaj dečko, s kojim sam ja bila tu večer, pokušava me smiriti, a ja već priremam šake da ga izmlatim.
Dođem do njega, povedem frendicu. I on je bio sa frendom. Pogledam ga ljuto.
"Ona mi je rekla da si me zvao. Koji kurac hočeš sad?"
Šutio je, nije odgovarao.
"Na koga si ti ljuta?" Upitao me njegov frend. "Nisi valjda na mene?"
"O da, sigurno ću biti ljuta na tebe. Pa šta misliš!?"
Ništa, on je i dalje šutio. Gledao me.
"Zašto si nju povela?" Pitao me on.
"Zašto si ti poveo njega?" Uzvratila sam mu pitanje. "Jel me trebaš ili ne?"
Šutio je. Shvatila sam to kao da. Zgrabila sam mu ruku i povukla ga na stranu. Oduvijek sam to htjela napraviti. Hehe.
Derala sam se na njega. Kako i nebi, ignorira me 3 mjeseca, i onda dođe samo tako i hoče pričati samnom. Raspravljali smo. On je počeo sa nekim forama kako njega nitko ne razumije, i jedini koji ga je razumio više nije ovdje. Njegov otac. Iskreno, jebalo mi se živo i za njega, i za njegovog starog. Ne može se izvlačiti sa nečim što je bilo prije 10 godina. I mojoj najboljoj prijateljici je umro stari, i to prije 4 godine, no to joj nije izgovor da se ponaša kao govno. Za to nema izgovora.
I u toj svoj svađi, privukao me sebi i poljubio. Falio mi je. U tom trenutku mi se to i nije činila kao loša ideja, jer sam ovo čekala već 3 mjeseca. Ali nakon par minuta sam se sjetila onog lika. On me je čekao. Nadao se da ću se vratiti. A ja sam tu, ljubim se sa svojim bivšim.
Odveo me. Dalje. Ova druga frendica je otišla kući, otpratio je onaj lik, prijatelj od mog bivšeg. Ova druga je ostala sama, tamo gdje smo mi sjedili, sama sa hrpom muškaraca. Bar njih 10. Zaboravila sam na nju. Mrzim se zbog toga. Zaboravila sam i na onog lika. Sad smo bili samo ja i moj bivši.
Sjedili smo i ljubili se. Ja sam svako malo pogledavala na mobitel. Frendica mi je slala poruke, govorila da se vratim tamo. On mi nije dao. Držao me čvrsto, govorio da će se ubiti ako ja odem. Njegova stara fora. Kako ga mrzim. Rekla sam mu to, rekla sam mu da ga mrzim. Zbog svega što mi je napravio. Rekla sam mu da je kreten, budala i da je bezobrazan. On je samo potvrdio moje riječi, gurao svoju ruku gdje joj nije mjesto. Ja sam je stalno odmakinjala, a kad mi je dopizdilo, opalila sam mu šamarčinu. Onda još jednu. I još jednu. I dalje me je držao, nije mi dao da odem. Bio je pijan. Psihopat.
Nisam se htjela pomiriti s njim. Bolestan je. Retardiran. Napaljen. Stalno je ponavaljao kako si ne može pomoći jer sam tako slatka, i govorio mi da zna da ja to želim. Rekla sam mu da ne želim. Nisam htjela, stvarno. On mi nije vjerovao. Šta on misli, da sam ja neko napaljeno derište kao i on? Nisam. Niti ću to ikad biti.
Negdje oko 4 ujutro me napokon pustio. Morao je i on kući jer su svi njegovi frendovi išli, stalno su ga zvali na mobitel da napokon dođe do njih, da mogu zajedno kući.
Vratila sam se i ja kući, zakasnila sam 4 sata. Nisam smjela ovako dugo ostat. Hvala Bogu da mi stari nije bio budan, da me nije čekao. Svi su otišli spavat. Legla sam u krevet, razmišljala. Shvatila sam nešto. Mrzim ga. Promjenio se. Nije više isti. Sada je veliko govno. A ja ne volim govna.
Post je objavljen 19.04.2009. u 14:45 sati.