Zadnja generacija u Hrvata, koja je završila Bečku školu bila je generacija koja je 1990. godine imala 18 godina, tj. bila punoljetna. Znači bila je rođena negdje 1972. godine. Zašto ja to tako rezoniram? Sve generacije koje su starije od 1972. godine prošle su obrazovnu i životnu školu koja se bazirala na tzv. Wiener Schule, ne zato što je Beč bio popularan; naprotiv Beč je bio oličenje Habzburgovaca, naših ugnjetača, kako smo to učili za vrijeme starog socijalističkog sistema. Nije to bilo potpuno ispravno učenje, ali sigurno ispravije od današnje pseudoistine da se trebamo ponositi time što smo bili pod Austrijom ili Austrougarskom, jer da je to dokaz da smo oduvijek bili Europljani pa se danas ne bi trebali boriti da nas ta Europa ponovno prigrli. Bečka škola ili Wiener Schule sinonim je uljuđenosti, kulture, poštenja i još koječega pozitivističkog, ali i romantizma također. A stara, ali i ova nova Europa, u političkom, ekonomskom i obrazovnom smislu je ona Europa kako ju u svojim romanima opisuje Marija Jurić Zagorka. To je jedna ofucana stara našminkana dama sa svim karakteristikama korupcije, mita, prostituiranja svega i svačega, ali deklarativno pravno uređena. Nastala je na feudalnom i kapitalističkom izrabljivanju sirotinje, ili puka, kako je svom narodu tepao Otac Nacije. Danas ta Europa, za razliku od tranzicijskih zemalja, puno više drži do radnika, ali ne zato što ga cijeni, već zato što ga treba. Ako nestane radnika nema koga izrabljivati. Tako i bankovni paraziti cijede svoje klijente do granice izdržljivosti, a popuste tek onda kada osjete da je klijent na „samrti“.
Hrvatski tajkuni nemaju nimalo inteligencije da sačuvaju radnika, oni su toliko primitivni da misle da radnik ima neograničenu energiju i zaglupljenost, i da će vazda biti miran. No, prezren ustaje kad-tad. Ona Internacionala živjet će vječno. Ustajte prezreni na svijetu, vi sužnji koje mori glad! Danas je teško vjerovati o nekoj oružanoj revoluciji, ali za demokratski svijet revolucija može biti svake četvrte godine na izborima. Čujete li, vi, HDZ-ovci. Ako se ne popravite doći će vam glave ovi prezreni.
Očito sam se zanesao. Kada sam spomenuo onu Bečku školu i genereciju 1972. godine, mislio sam da smo svi do te godine bili školovani u duhu kulturne baštine srednjega staleža. Poštivali smo roditelje, poštivali starije, vladali se prema bontonu, težili poštenju, a posebno cijenili čovjeka, a ne kapital. I nesvjesno smo poštivali barem osam zapovijedi božjih.
Kada je u javnim kućama i zdravsvenim ustanovama na zidu bila parola NE PLJUJ NA POD, nije se pljuvalo. Kada je u parku pisalo NE SJEDAJ NA NASLON KLUPE, nije se sjedalo. U vlaku je pisalo NE NAGINJI SE KROZ PROZOR, nije se naginjalo. Danas kažu da je to bilo za neodgojene ljude, za zaostale. Danas nema više parola, ali hračaka ima i po ulici, po ulici i javnim kućama ima ispljuvaka žvakaćih guma, po klupama se ne sjedi na sjedalici, već na naslonu, kroz prozore vlaka se možda ne naginju, ali se nasilno izbacuju ljudi. U školama i na ulicama ne pozdravljaju ni mlađe ni starijie ljude, ali da ih mogu iz čista mira napasti i ozlijediti – mogu. Policija nema ni ovlasti, niti volje, održavati red, zakoni štite lopove, a lopovi su idoli mladih. Govor mržnje širi se po školama, igralištima, gradilištima, plesnjacima i birtijama.
Na internetskim stranicama prije nije bilo parola za ograničenje izljeva svakojakih potreba korisnika; nije bilo ni interneta, istinabog, ali ograničenja nema ni danas kada postaje pristupačniji sve većem broju ljudi. Smatrao sam da je internet medij za obrazovanije ljude, za pismene ljude, a pismenost i obrazovanje preduvjet su i lijepog ponašanja. Mediji su, pak, uvjeti za širenje demokracije i razmjene mišljenja. Samo na ogulinskim stranicama imamo pet-šest blogera koji na posve različite načine interpretiraju gibanja ovoga društva i nisam primijetio da su jedan protiv drugoga imali bilo kakvog blaćenja. Naprotiv. Svaki onima drugima daje podršku, bez obzira na različitosti.
Ali nekolicina komentatora izmiče vlastitoj kontroli, a ne samo općoj. Nije pametniji ni inteligentniji onaj koji javno barata s neograničenim izrazima i sustavima što ih nudi računalo, nije domoljuban onaj koji ne trpi različitost okoline, nije vjernik onaj koji se nakon govora mržnje ispovijedi. Blogovi nisu kvizovi „znanja“, oni nisu mjesto vrijeđanja po spolu ili svjetonazoru, u njima nema mjesta rasizmu. Vratimo se Bečkoj školi!
P.S. Eto, ja upro u Winer Schule, a još se nisam zahvalio Uskim stazama što mi je instalirao ovaj brojač i naslove blogova koji su nedostajali. Hvala mu i molim da mi ne zamjeri. Za uzvrat cijenim njegov blog, ali ne i odluku što je ukinuo komentare.
Post je objavljen 19.04.2009. u 07:00 sati.