Imala sam priliku dobiti dobar popust na ulaznice za koncert Jose Antonia Rodrigeza, pa sam ih sa popustom i uzela.
Sve što sam znala o njemu je da je gitarist i da je glazba tipa flamenco. Meni dosta.
Baš namjerno nisam ni virnula na internet da vidim ili čujem što on to svira.
I sad mi je još više drago što nisam.
Nakon prvih par taktova samo sam se utopila u stolcu. Utopila od ugode.
Jer to što on svira - to je glazba u svakom smislu te riječi...
To je glazba koja nema ni reda ni smisla a ipak tako predivno zvuči... Solo, s pratnjom, sa vokalom - svejedno...
U jednom trenu tako smirujuće i nježno, a u drugom trenu tako snažno i jako... Neopisivo neopisivo dobro.
Ali to nije sve.
Na sceni se pojavila i plesačica flamenca.
Od trena kada se pojavila pa dok nije otišla - ljudi moji - ja nisam trepnula.
TO trebate vidjeti!!!
Takvu pršteću energiju i snagu i izražajnost nisam još nikad dod sada vidjela.
Svaki njen pokret tako savršeno, ali zaista savršeno, prati zvuk gitare da mi se činilo da zvuci plešu po pozornici.
Cijelo njeno tijelo je komuniciralo sa nama, ali ruke... te ruke su čudo... one plešu i pjevaju i pričaju, i lete i stupaju i vrište...
A tek lice - sad se smije, sad je tužna, sad je ljuta, sad zavodi, sad je zavedena - sve u skladu sa zvucima gitare...
Svaki njen pokret je nota.
Ona je čudo a ime joj je Rosario Toledo.
Post je objavljen 18.04.2009. u 01:04 sati.