Marketing
Nikad od mene dobar stup soli
Primijetih da sam poprilično nesklona okretati se unazad. (znači li to da mi je paranoja pothranjena?) :) Mislim na stvari, ljude, događaje i emocije koji su nekad bili pa više nisu. Tu i tamo, a ponekad bome i ovdje se upitam jesam li uskraćena za nešto, mislim fali li meni nešto još osim vikendice u planinama, na moru i privatnog avijuna. Na neke moje priče iz života mi, sad pričam o ljubavi, su ljudi (čitaj žene) padali u afan, ono, ajme da je meni to doživit, vidiš li ti (jok bolan, slijepa sam ko šišmiš) koliko on tebe voli i sl., a ja sam tome pristupala racionalno. Jel druga riječ za racionalno bezosjećajno? Mislim ne bi htjela da ispadne da nemam osjećaja. Imam ih maaajke mi! Ponekad ih moram malo duže tražit al tu su. Zbilja! No kad ja osjetim da je osjećaj (jope ću ja o ljubavi) ishlapio moš pucat na mene romantikom iz svakojakog naoružanja al bezefektno. I što se onda dogodi? Ispadnem negativac pred širom društvenom zajednicom. Jer kao on je TAKO... a ja sam tako.... A istina je sasvim drugovačija. Stvar je zapravo da se ja ne znam nosit sa poluosjećajima. Odnosno ne trpim poluosjećaje. Ili je ili nije. Aj dobro stvar je možda pomalo i zastrašujuća po druge, jednom kad meni postano jasno. Zato kad sam u osjetljivom društvu vazda škiljim da mi ne bi sve previše bistro bilo. No i kad nije riječ o ljubavi, ljudi sa kojima sam dijelila dio prošlosti često danas znaju reći, "ajme da mi se vratiti" ili "ajme da mi je viditi ovog, onog"...ja ne nalazim sličnih želja i potreba. Tako da me ponekad muče dvojbe tipa "jesu li oni preemocionalni ili sam ja prebreneemocionalna?" Njih ne muče, oni misle da jesam.
Da ne bi bilo zabune, vrlo burno reagiram na sve i svašta vezano za ljude koji su u mom uskom emocionalnom krugu. Ali prošlost.. treba li joj dati toliko emocija?? Jer, ja ne mogu. Prošlosti, oprostit ćeš mi. Valjda.
Post je objavljen 17.04.2009. u 22:54 sati.