Tu je netko tko više ne izlazi na kraj s računicom svog života. Ne polazi mu za rukom sabrati stavke te računice od dobre volje, zabluda, krivnje i usuda ni onda kad, što mu se često čini nemogućim, tim stavkama pokuša pribrojiti kajanje. Račun se ne slaže, a on ne zna kako bi u nj, kao pojedinačnu stavku, mogao uključiti Boga koji usklađuje dugovanje i potraživanje. I taj se čovjek, sa svojom neujednačivom životnom bilancom, prepušta Bogu ili - netočnije i točnije istodobno - nadi u neproračunljivo zadnje pomirenje svoga bića u kojem upravo prebiva onaj koga zovemo Bogom; predaje se, sa svojim nesagledanim i neizračunatim bićem, u povjerenju i u nadi, a da i sam ne zna kako se zbiva to čudo što ga on sam ne može još jednom uživati i posvojiti kao svoj posjed.
Tu je netko tko može oprostiti, premda za to ne dobija nikakvu nagradu i premda druga strana to nijemo opraštanje prima kao po sebi razumljivo.
Tu je netko tko pokušava voljeti Boga, premda, čini se, iz njegove šutljive neshvatljivosti ne dolazi odgovor ljubavi, premda ga više ne nosi ni najmanji val čuvstvena oduševljenja, premda sebe i svoju životnu čežnju ne može više zamijeniti s Bogom, premda misli da će od takve ljubavi umrijeti jer mu se ona čini kao smrt i bezuvjetno odreknuće, jer se čini kako se takvom ljubavlju viče u prazninu i potpunu gluhoću, jer ta ljubav izgleda kao užasan skok u bezdan, jer se čini kako sve postaje neshvatljivim i naizgled besmislenim.
Tu je netko tko svoju dužnost ispunjava i ondje gdje ona, čini se, može biti ispunjena jedino s plamenim osjećajem kako se odista niječe i precrtava sama sebe, gdje ona, čini se, može biti ispunjena jedino tako što činimo užasnu glupost na kojoj nam nitko nije zahvalan.
Tu je netko tko je stvarno dobar prema nekom čovjeku od kojeg nema nikakva odjeka razumijevanja i zahvalnosti, pri čemu dobri nije nagrađen ni osjećajem da je bio 'nesebičan', uljudan itd.
Tu je netko tko šuti, premda bi se mogao braniti, premda se prema njemu nepravedno postupa, tko šuti a da u svome muku ne uživa kao u suverenosti svoje neosporivosti.
Tu je netko tko se iz čista, najintimnijeg govora savjesti odlučio za nešto, ondje gdje se takve odluke ne mogu više nikome objasniti, gdje smo posve sami i znamo da pada odluka koju nitko mjesto nas ne može donijeti, za koju smo zasvagda i vječno odgovorni.
Tu je netko tko sluša ne zato što mora i što bi inače imao neugodnosti, nego jedino zbog onog tajanstvenog, šutljivog, neshvatljivog što zovemo Bogom i njegovom voljom.
Tu je netko tko se odriče, bez zahvalnosti, bez priznanja, pa čak i bez osjećaja unutarnjeg zadovoljstva.
Tu je netko tko je potpuno sam, kojem su svi lijepi obrisi njegova života izblijedjeli, pred kojim svi pouzdani oslonci izmiču u beskrajnu daljinu, ali on od te usamljenosti, što je doživljuje kao posljednji trenutak prije potonuća, ne bježi nego je s nekom zadnjom nadom mirno podnosi.
Tu je netko tko doživljuje kako mu se najizoštreniji pojmovi i najintelektualnije misaone operacije raspadaju, kako jedinstvo svijesti i znanja, u raspadnuću svih sustava, postoji još jedino u boli što nije moguće izaći na kraj s neizmjernom množinom pitanja, a ipak se ne može i ne smije osloniti na jasno znanje što ga pružaju pojedinačna iskustva i znanosti.
Tu je netko tko iznenada zamijeti kako sitna brazda njegova života vijuga pustinjom egzistencijalne banalnosti, naizgled bez cilja i sa strahom što steže srce da će posve nestati. No on se ipak nada - ne znajući kako - da će ta brazda pronaći beskonačnu širinu oceana, premda je još prikrivena sivim pješčanim prudovima što se, naizgled, u beskonačnost pred njom prostiru.
Tako bi se moglo još dugo nizati, pa ipak možda ni tada ne bi bilo prizvano upravo ono iskustvo što je za ovoga ili za onoga određenog čovjeka u njegovu životu iskustvo duha, slobode i milosti. Jer svaki čovjek to iskustvo doživljuje već prema vlastitu povijesnu i pojedinačnu položaju svoga jednokratnog života. Svaki čovjek! Samo ga mora propustiti, tako reći, iskopati ispod krša svakodnevnog posla; ondje gdje se ono želi tiho očitovati, ne smije od njega pobjeći, ne smije ga srdito ostaviti kao neko uznemirenje i ometanje njegovih svakodnevnih samorazumljivosti i njegovih znanstvenih jasnoća. (...)
Tu doživljujemo ono što mi kršćani zovemo Duhom Svetim. Tu je ostvareno iskustvo što je u životu - i kad ga se potiskuje - neizbježivo, što se našoj slobodi nudi s pitanjem hoćemo li ga prihvatiti ili ćemo se pred njim zatvoriti u pakao slobode na koji se sami osuđujemo. Tu je mistika svakodnevnice, nalazak Boga u svim stvarima; tu je trijezna opijenost Duhom, o kojoj govore crkveni oci i stara liturgija, a koju mi ne smijemo odbaciti ili prezreti, jer je trijezna.
Karl Rahner, "Erfahrung des Geistes"
Post je objavljen 16.04.2009. u 06:30 sati.