Oću, neću, ispitujen se, propitujen, sama sebi san se popela na vrh glave.
Počelo je jučer sa strkon, zbrkon, govorancijama, težin ričima.
To su one riči koje danima kuvaju u tebi, nije ih lako izreć al znaš da moraš.
Nit moš sve gurat pod tapet nit moš novo gradit na zdravin temeljima ako ne raščistiš teren.
Osjetiš se na momenat zadovoljno šta si reka svoje, onda prazno pa iscrpljeno.
Danas je bija lip i produktivan dan, za me možda i više nego za one oko mene, al ipak se pitan šta mi sve to triba, mogu li i oću li uspit baren jednu stvar za milimetar pomaknit na bolje ?
Jer ovo su vrimena u kojima stvari uspješno pomiču samo budale i lopovi.
A ja, čini mi se, nisan ni jedno, ni drugo !
Post je objavljen 16.04.2009. u 00:01 sati.