zanimljivo, poučno, i smatram, jako realno!
Kada krenem razmišljati o situaciji kršćanske glazbe kod nas, nekoliko razloga me podsjećaju da kršćansko-duhovna glazba, iako je zaslužila svaku pohvalu kao takva, ima i podosta ''unutrašnjih'' neprijatelja i problema.
Daleko od toga da se, od kako kod nas postoje festivali moderne duhovne glazbe, općenito poboljšala kvaliteta produkcije snimaka, a izvođača koji će se u takvoj glazbi okušati ima sve više. Također treba priznati sve napore onih koji organiziraju festivale duhovne glazbe - većina u organizaciji angažirani su volonterski, pokazuju se kao dobri domaćini, a na takvim manifestacijama je druženje i prijateljstvo iznad natjecanja i konkurencije - što je naravno vrlo pohvalno. To isto vrijedi i za izvođače koji često u vlastitom trošku bez naknade snime pjesmu i otputuju u mjesto na kojem se festival održava. Ali u cilju poboljšanja ''na bolje'' - ipak ću se usuditi uputiti par konstruktivnih kritika na same izvođače kao i na organizatore raznih festivala.
Svaki festival (govorim općenito) ima svoj kriterij po kojem će se skladbe prihvaćati i kriterij po kojem će se ocjenjivati. Na primjer, pjesme koje se prijavljuju na MIK (Melodije Istre i Kvarnera) trebaju imati u sebi melos istarsko-kvarnerskog podneblja, tekstovi moraju biti vezani uz Istru i Kvarner itd... Najveći festival kršćansko-duhovne glazbe Uskrfest daje za prvi kriterij da skladbe moraju imati kršćanski karakter. Upravo ovdje nastaje nemali problem. Pojam “kršćanski karakter“ je u ovom kontekstu shvaćen preusko. Što je to kršćanski karakter?
Previše suhoparnog klišeja
Ako se generalno poslušaju pjesme koje su izašle na objavljenim kompilacijama festivala duhovne glazbe, lako se može čuti - zapravo u većini slučajeva - suhoparni klišej, jednu nepoetičnost i nedovoljnu zrelost u shvaćanju onoga što je kršćanski karakter. Pjesme zvuče kao uglazbljeni katekizam, kao otpjevani crkveni dokument u kojem nema poezije već samo teologije u notama. Npr. “Ti si Gospodine moj spas, izbavi iz grijeha moju grešnu dušu...“ ili “Isuse ti si svjetlo, pokaži mi put, molim te...“ (ove sam citate izmislio da ne bih nekoga uvrijedio).
Lijepe su to riječi, ali već smo ih toliko puta čuli. Slušajući neke kompozicije koje su izašle na kompilacijama raznih festivala duhovne glazbe pitamo se nije li većina tekstova pisana po istoj šabloni? Svi su, oprostite na izrazu, tako bljutavo sladunjavi i lažno pobožni.
Prije par godina jedna talentirana mlada glazbenica odsvirala mi je jednu svoju duhovnu skladbu. Htjela je čuti moje mišljenje, budući da nije znala što da misli u vezi svojeg rada. Iako je pjesma imala melodičnu temu, djevojka je pjevala zrelo i na neki način originalno, međutim tekst pjesme, predvidivo, išao je otprilike ovako: “Isuse, ti si moj spas, samo ti si u srcu mom...“. Kada sam je upitao radi čega kao autorica ne pokuša ići tekstualno još malo dublje, rekla je da ju je strah pisati ono što doista osjeća, jer bi tada bila puno ranjivija.
Vrlo će rijetko tekstopisac kršćanskog teksta biti jednostavan i poetičan, rijetko će pak neustrašivo krenuti u istraživanje mračnijih dijelova svoje duše - gdje se susreće sa sumnjom, tjeskobom, sa pitanjima, možda i bijesom... Teško je među kršćanskim autorima čuti prizemnu (da ne kažem poniznu) iskrenost. Jer ako iskrenost u kršćanskim tekstovima i postoji, onda je ona, po mom mišljenju, plod obraćeničke euforije i simpatične duhovne nezrelosti. Ali ako se netko glazbeno iskusniji ipak usudi napisati nešto iskreno i duboko, ne brinući za “kompatibilnost“ sa ukrućenim kršćansko-pobožnjačkim mentalitetom, tada će naići na sljedeći problem: hoće li takva pjesma proći na duhovnoj-glazbenoj sceni? Hoće li ikad biti puštena na vjerskim radijskim emisijama, hoće li proći na natječaju za Uskrsfest? Vjerojatno - ne. Ako i kojim čudom prođe, daleko od toga da bi se tada toj pjesmi priznala iskrenost. Pobjeđuju one pjesme koje su najpodobnije. One koje naviše idu za onim što žiri (kao i publika takvog žanra) smatra pravim kršćanskim “karakterom“. A što je danas kršćanski karakter? Mi kršćani u Hrvatskoj nemamo takav karakter, još smo uvijek zatvoreni u svom malom pobožnom svijetu koji je bar sto metara iznad realnoga, iako je kršćanin je pozvan živjeti u svijetu, baveći se svjetovnim stvarima.
Potreba nenametljive i duboke glazbe
Da skratim, kršćanski karakter - pogotovu među laicima - jest djelovanje u svijetu i za svijet. To jest, djeluj tako da te ljudi mogu razumjeti. Pjevaj o prizemnim stvarima, pjevaj ono što osjećaš, a ne ono što bi “trebao“ osjećati jer si kršćanin. Piši tekstove u kojima se ljudi mogu pronaći, da te dožive bliskim. Nemoj nikoga pokušati obratiti, jer obraćenje je stvar slobodnog izbora i Božje milosti.
Upravo radi boljeg “prolaza“, autori pišu suhoparne, gotovo liturgijske tekstove i stavljaju ih u moderni aranžman. Riječi: spas, križ, Uskrs, Isus, Svemogući, rane, grijeh... jesu zaista snažne, no treba li ih koristiti kao redovito sredstvo za popunjavanje nota i to radi bolje “prođe“? Jesu li kršćanski autori pretenciozno izlizali najvažnije riječi koje postoje?
Sjetimo se da Židovi nisu smjeli izgovarati Božje ime. Možemo li biti duboki pjevajući o malim stvarima, sitnim životnim situacijama? Veliki sveci smatraju da se upravo tamo skriva Bog. Pokušajmo ga tamo i pronaći... pa ako ga nađemo, onda to i otpjevajmo. To će rezultirati porastom kvalitete tekstova, i tek tada će glazba biti glazba, nenametljiva i duboka. A možda nas i netko od “ostalih“ ljudi posluša. Zar to nije kršćanski karakter?
napisao: Danijel Damjanović
Post je objavljen 15.04.2009. u 17:58 sati.