Ovaj literarni pokušaj bi se mogao shvatiti kao logični nastavak prethodnog posta (a prethodni post u trenutku kada sam ovo pisala bio je Loosing my religion?). Naime, nešto mi se svašta motalo po glavi i nikako se nisam mogla sjetiti teksta iz latinskog koji sam imala na usmenome na maturi. A budući da sam u srednjoj bila mala štreberica, sve te tekstove imam spremljene u kompjuteru. Znam da je bio Ciceron i znam da je bila neka filozofija o smrti u pitanju.
CICERO, Tusculanae disputationes I, 18
Mišljenja o tome što je smrt
Mors igitur ipsa, quaevidetur notissima res esse, quid sit, primum est videndum. Sunt enim, qui discessum animi a corpore putant esse mortem; sunt, qui nullum censeant fieri discessum, sed una animum et corpus occidere animumque in corpore extingui. Qui disceder animum censent, alii statim dissipari, alii diu permanere, alii semper.
Dakle što je sama smrt, za što se čini da je vrlo poznata stvar, prvo treba vidjeti. Postoje oni koji misle da je smrt odvajanje duše od tijela; postoje oni koji smatraju da se ne događa nikakvo odvajanje, već da duša i tijelo umiru zajedno i da se duša u tijelu gasi. Postoje oni koji misle da se duša odvaja, jedni da se odmah raspršuje, drugi da dugo ostaje, a treći zauvjek.
Ajme kad se samo sjetim kako sam to rasturila na maturi. Pitam se gdje je ta štreberica (u pozitivnom smislu) nestala? No dobro, sada nisu tema moji srednjoškolski uspjesi. Ego ću si podizati nekom drugom prilikom :-)
Ne mogu si pomoć, sve gledam očima biologa. I to je nešto što će me pratiti cijeli život, sigurna sam. Lijep je to pogled na svijet, drugačiji nego što sam navikla. I u zadnjih godina me toliko promjenio.
Divim se svakom organizmu. Jer živi, jer opstaje unatoč činjenici da je sve protiv njega.
Sa biološkog gledišta, smrt je ništa drugo nego prirodni nastavak života, tj. postizanja ravnoteže sa prirodom (jer život zapravo nije u ravnoteži sa prirodom). Smrt je dio života. A što se događa u trenutku smrti? Pa zapravo prestaju svi oni procesi koji nas čine živima. Nema više Krebsovog ciklusa, nema više oksidativne fosforilacije, nema više fotosinteze...
A kako je teško definirati život. Razlika između mene i ovog kompjutera po kojem tipkam je u tome što ja imam ono „nešto“, a on nema. Nazovimo to kako hoćemo, duša, energija, vis vitalis... Ma nebitno.
I dok se mučimo definirati život, ali ipak donekle uspjevamo, još teže je zapravo definirati smrt. Kao što rekoh biološki gledano, to nije niti najmanji problem. Ali nije sve u biologiji, ipak smo mi ljudi i imamo mozak, pa smo si eto stvorili i filozofiju.
Teške su to teme. Evo pa ni Ciceronu nije bilo lako. Iako sva ta pitanja proizlaze iz naše nestrpljivosti. Svima nama će jednog dana srčeko prestati kucati. I onda ćemo vidjeti što je poslije svega. Ali ne, mi ne možemo čekati. No, sreća naša je da nemamo izbora. Ne možeš znati što je s druge strane mosta, dok sam ne prijeđeš most. Mogu ti drugi pričati, ali nikada nije kao kad ti to sam vidiš. Nije bezveze ona izreka: „Strpljenje je vrlina.“
I dok pišem ovaj tekst, ne znam ima li uopće smisla raspravljati dalje i postavljati silna pitanja, na koja ionako nitko od nas nema odgovor. Stoga filozofi moji, svi zajedno jedino možemo čekati pa ćemo vidjeti, zar ne? A onako usput možemo raspravljati, da nam ne bude dosadno i dobro se zabavit ;-)
I za kraj, jedan citat koji sam nedavno pročitala. Čovjek je tako jednostavno sve objasnio:
Po mojem mišljenju, sve što postoji, mora se temeljiti na jednoj izrazito jednostavnoj ideji.
I po mom mišljenju, kada konačno otkrijemo tu ideju, ona će biti toliko logična, toliko lijepa, da ćemo reći jedni drugima: "... ta kako bi drugačije i moglo biti!"
John Wheeler, fizičar
dodatak na originalni post (22.06.'09.):
Svaki put kada čujem da je netko umro to me uvijek pogodi na neki način. I gledam sada ovaj post i razmišljam si kako ja smrt zaista prihvaćam kao dio života, i ne bojim je se. Naravno kada se radi o meni, ali onda pomislim kako bi mi grozno bilo kada bi umro netko blizak meni. Danas sam čula da je poginula 18 - godišnja sestra od Liline kolegice iz razreda (Lili je moja najmlađa sestra). I razmišljam si koliko bi meni bilo užasno da se nešto dogodi mojim sestrama. I osjećam se toliko sebično. Svoju smrtnost mogu prihvatiti, ali njihovu ne. I razmišljam kako je tim ljudima. Kolika je to nezamisliva bol. I sada se pitam prihvaćam li ja smrt uistinu kao dio života?