Naš je problem što su nas uvjerili da živimo u svijetu u kojem je sunce štreber,a mjesec zajebant iz zadnje klupe, što naravno uopće nije istina. Barem ne cijela. Znamo klišej sunca- pouzdani i topli pratitelj, ponekad dosadan i zamoran s tim svakodnevnim jutarnjim bljeskom i neprestanim izlaženjem kojim nas podsjeća na austrogorskog podoficira koji vojsku budi sa urlikom aufstehen(ili možda samo spartanski odgojenu baku). A koji nam je pak toliko samorazumljiv, da obično shvatimo što nam znači tek kad privremeno ode, u kišnim i oblačnim danima, kao i što obično shvatimo vrijednost svega, tek kad to izgubimo. S druge strane da neka svemirska zmija proguta mjesec, vjerojatno dugo vremena ne bi ni shvatili da ga nema, zasljepljeni svjetlošću ulične rasvjete, jedino bi nam se možda činilo da ove blijede gradske zvijezde odjednom nemaju orijentir, izgubljene kao šljokice na demodiranoj haljini.
To je zato što je mjesec plesač, a sunce zapovjednik čete, što uopće nema veze s cvrčkom i mravom, a niti s našom pričom. Kao što reče Roger Zelazny, ovdje je potreban pisac, jer mrtvi leopardi u ledu sami po sebi ništa ne objašnjavaju.
* * *
Ja sam kontinetalac, to znam po tome što uvijek kažem čamac, a ne brodica. Smisao brodice je da ode na putovanje, možda đitu, putovanje koje će možda jednom i završiti, ali čiji smisao nije da ode na neku drugu stranu, nego samo da se putuje, negdje već bez jasne svrhe i cilja, možda i u nepoznatom pravcu. Mene su, jebi ga, kao klinca zajebali s tim čamcem na Kupi o kojem su mi čitali pa sam mislio da svi mi kao stari pjesnik jednom moramo otići u u partizane, pa sam to na neki način i napravio, te se odjednom našao u tom čamcu, na toj istoj Kupi, pod neprijateljskom paljbom od strane otprilike istih onih likova koji su onomad gađali starinu i ubili njegovog mladog druga pjesnika. I bilo je vraški blizu i to je sve što ću vam o tom ratu ikad reći. Otada sam dodatno blisko vezan za čamce i njihovu ideju da vas prebacuju na mjesto preko puta. I, što je još važnije, da vas od tamo vrate.
Da se razumijemo, ja volim more, a poglavito otoke, a jedan ponajviše koji je poseban na mnogo načina- između ostalog i na taj što je to otok koji ima svoj privatni otok, pa se prema njemu odnosi kao sunce prema mjesecu, što će reći kao austrougarski oficir prema ljubavnici u mjestu u kojem službuje, (a iz kojeg će kada tada otići, ali nešto će uvijek ostaviti). Otoci su, gle čuda, sa svih strana okruženi morem, pa stvaraju privid da se s njih ne može nikamo otići. Ali ne može se ionako otići ni sa jednog mjesta, osim eventualno na mjesec(pozdrav onom trećem iz kapsule koji nije šetao s Neilom i Buzzom) pa nije zgoreg imati otok preko kao odstupnicu, zašto je opet potreban čamac.
Dakle ja volim more, ali ne zavaravam se idejom da noćas plove brodovi(pozdrav svjetskoj Ladi), jer me uzrujava ideja da putuju na mjesto koje se ne vidi s ove strane obale. A s obzirom da kao u priči Raya Bradburyja ono što ne vidiš ovog momenta ni ne postoji, glupo je otići u ništa. Uostalom iz te ideje rodila se i većina religija, iako baš sve upućuje na suprotno. Osim one kojoj je krajnji cilj ništavilo, pa u njemu traže ispunjenje, što je pomalo zavodljiva ideja, ali i krajnje blesava. Ni ovo nema previše veze s našom pričom. Jeste li primjetili da govorim u množini? Otkud mi hrabrost da proglašavam ovu, uvjetno rečeno, priču vašom. Pa ipak...
* * *
Starenje nije samo proizvodnja uspomena. Ono je njihovo sagorijevanje i korištenje korisnih ostataka u svrhu mlaznog pogona. Sjećanja su mazut vaše budućnosti.
* * *
"Ako ikada odeš ja ću umrijeti, bar na sat dva" kaže jedno.
"Ne govori gluposti, naravno da ću otići i naravno da ćeš umrijeti. možda i na cijelu noć"-kaže drugo.
Potom se smiju, jer jedino u paru čovjek može od notornih istina napraviti svečanost. Činjenica da mjesec mijenja sunce, interesantna je samo sklupčanim bedacim u plahtama, što bi im se još i moglo oprostiti da sunce, kao što rekosmo, nema tu štrebersku navadu da svakog jutra ponovo izađe i sve pokvari. No dobro, bez panike, nitko još nije umro, a i čamci su na mjestu. Zasad.
* * *
"Reci nešto, pa makar bilo i nešto glupo"- reče drugo.
"Kaveni samuraj"- reče jedno, bez stanke.
"Što ti sad to znači, jel to samuraj okusa kava, boje kave, od kave ili nešto pedeseto?"- drugo će.
"Jebi ga mogao je biti i čajni piton, ali kako ću jednog dana nazvati priču takvim imenom, osim ako nije pornografska?" zaključi jedno.
Naravno da razgovor nije protekao tako, ali pravi odlasci su dosadni i uglavnom nezabavni. Sve što znamo da bez jednog nema drugog, kao što nema samuraja bez gospodara. A znamo i zašto štrebersko sunce katkad zna biti pomalo zajebant, jer se većina rastanaka vodi pod njegovim okriljem. Mjesec samo u cijeloj toj situaciji, kao stara bekrija, nakrivi kapu.Te, za one koji gledaju crtiću, ovlaš namigne. I ne ovo nije, priča o rastanku, ako o ičemu uopće jest.
* * *
Čamci se zovu tako jer većinu vremena čame. Prelaziti non-stop preko je iznimno plemenita i važna funkcija, ali je u samoj svoj srži zamorna. Sim tam s one na ovu stranu obale, i tako unedogled. Dosadno, brate. Osim kad pucaju po tebi.
* * *
Dakle, ovdje sam naveo nekoliko krivih smjernica, između ostalog da će pisac nešto uspjeti pojasniti, a još sam vas manje uvjerio da je ova priča zaista i vaša. Pa ipak, posvećujem je svima onima koji su se ikad probudili s kavenim samurajom kraj uzglavlja. Treba ga sažvakati prije zore jer kao što rekoh i sunce je, iako rijetko i samo u nekim prilikama, prilično gadan zajebant.
Post je objavljen 14.04.2009. u 22:39 sati.