Ne mogu više ovako živjeti, jednostavno ne mogu, postajem luda, ovo više nije normalno...Tako ga volim i kao da je svakim danom sve jača i jača ta moja ljubav prema njemu...A to mi se ne sviđa nikako jer znam istinu, znam što mi je sve napravio, znam da se totalno promijenio i to me tako muči...A ne mogu protiv toga, jednostavno tako mi se uvukao pod kožu da ne mogu disati. Nema dana, a da ne pomislim bar na trenutak na njega, nema noći, a da ne sanjam o njemu...A snovi su tako bizarni i nemaju veze sa stvarnošću, totalno su izokrenuti...I onda pomislim oh kako lijepo, sve je napokon u redu s nama...Tada se probudim i vidim da je to sve bio samo san, želja za takvom stvarnošću...Ali koja je neostvariva, nemoguća jer on je takav kakav je i ništa ga ne može promijeniti...
I žao mi je, žao mi ga je takvog gledati, a prije je bio tako dobar, ma duša od čovjeka, mogli smo razgovarati satima i ne bi mi dosadilo...Jednostavno imao je nešto u sebi što me baš privuklo i zbog čega sam ga tako zavoljela....Sad bih se tako željela vratiti u ta vremena, vremena savršenosti i beskrajne sreće, ali to je neostvarivo jer on nije više ista osoba, netko drugi je ušao u njega, a on je negdje otišao, odlebdio, nestao s vjetrom...No negdje u svom srcu, duboko u svojoj svijesti čekam dan kad će se vratiti i ponovo me osvojiti svojom osobnošću...
Post je objavljen 14.04.2009. u 21:10 sati.