Ovaj sam postić napisala jučer, postala ga pa ga maknula jer sam mislila Možda ipak ne bih trebala. A što ako dotična SLUČAJNO čita blog.hr pa naleti na ovaj blog pa pročita pa se prepozna pa me skonta pa zaključi da sam frik pa pošalje muža ili nešto slično. A što ako bla bla bla... Uglavnom, kužite dilemu. A onda sam si opet pomislila, Ma yebeš. I voila!
Netko tamo gore me fakat uzeo na tapetu. Jest da znam primiti šalu na svoj račun, ali ovo je zaista presmiješno (and not in a good way).
Od danas je veza između Ratnice i mene prešla na novi, viši stupanj. Naime, she acknowledged my existence. I to ne u stilu da je primijetila da joj se tamo netko muva u perifernom vidnom polju ili da joj se neka budala našla na putu pa je onako u autopilot modu rekla Ispričavam se i pomaknula se u stranu, nego je stala, pogledala me u oči i nasmiješila se. MENI!
Priča ide ovako: u K Centru je pumpa za bicikl na akciji, a meni pumpa treba. Također, Fic je spalila slušalice pa ja, da budem dobra seka, idem svojoj Fic kupiti nove. Kako sam kratka s lovom, odem prvo do bankomata podići koju kunu da sve to lijepo i po propisu platim. I dok se ja muvam sa kešom i nofčanikom i karticom, pred K Centrom zabrunda motocikl. I to ne Vespa ili Kolibri ili neki drugi metroseksualni skuterčić već pravi, veliki sportski motocikl, zeleni sa crnim i crvenim duminama po sebi. Narafski, instinktivno, moja pozornost odluta u smjeru brundanja jer sam očekivala susjeda Motomahera, ali lo and behold, nije momak na motoru, nego mlada dama.
Slobodno si zamislite moj šokirani izraz lica kad je dotična dama sišla s motocikla i skinula kacigu sa glave, a ja ugledala nikog drugog nego Ratnicu. OMFG! U tom sam trenu zaboravila i na keš i na karticu i na pumpu i na slušalice i na bilo što drugo na svijetu. Kad sam shvatila da sad već ne samo da zurim nego i da sam počela sliniti u javnosti na brzinu sam se okrenula i šmugnula unutra da se još i dodatno ne osramotim.
I dok sam ja hiperventilirala trčeći da što prije uđem u K Centar i obavim što trebam, čujem iza sebe kako ženski glas viče Gospođice! Moš mislit kako sam kontala da netko mene zove dok taj netko nije viknuo Kristina! Sekundu kasnije osjetim ruku na ramenu i zaustavim se. Kristina? Okrenem se, kao ono OMFG!!! Ratnica stoji, smije se i maše mi karticom ispred nosa. Susjeda, mislim da je vama ispalo.
Stvarno, u cijelom to mom spastičnom šoku, ispustila sam karticu pored bankomata i utekla, kako to samo ja bangava mogu biti, a object of my unhealthy and completely imaginary desire mi je došla kao vitez na bijelom konju. Ili, još bolje, kao ratnica na moćnom bajku. I tako sam ja ostala lebdjeti na mom oblačiću dok je ona kulerski odšetala, a ja sam se topila i topila i topila.
Na kraju ni pumpu ni slušalice nisam kupila.
Post je objavljen 14.04.2009. u 14:56 sati.