dva starca, general i konrad, nađu se pri kraju svojih života na posljednjem razgovoru, razgovoru kojim su htjeli zatvoriti svoje životne priče i raspetljati svoje životne čvorove.
prijatelji su od djetinjstva, zajedno otišli u vojsku, iz posve su različitih obitelji, po karakteru vrlo različiti, no nekako su se rano povezali i postali nerazdvojni.
a onda se iznenada dogodilo nešto što je konrada natjeralo da naglo napusti zemlju, svog prijatelja i da ga ne bude punih četrdeset jednu godinu.
to nešto što se dogodilo bila je generalova žena, kristina.
odlazak konrada bio je ujedno i kraj zajedničkog života kristine i generala.
sveto prijateljstvo se raspalo. sveti brak se raspao.
i sad, predosjećajući svoje smrti, bivši se prijatelji sastaju. svaki s nekom svojom namjerom.
general, da raščisti što se u stvari tada zbivalo, jer nikad to nije saznao, a konrad.... to samo možemo pretpostaviti, jer od njega nije puno riječi izašlo na tom susretu; da li je došao po posljednji put vidjeti kristinu, da li se došao pokajati?
kad se bolje pogleda, primjetno je da cijelu priču promatramo samo kroz oči generala i da tu posljednju večer samo on priča i daje svoju vizuru njihova odnosa, njihova prijateljstva. general pokušava secirati, analizirati svoj odnos s konradom, čvrsto vjerujući da je to bilo (i da još uvijek jest) pravo, iskonsko prijateljstvo.
i tako prijateljstvo u kontekstu definicije, postaje fokus, tema ove priče.
a tu bi se dalo ponešto i komentirati, a ne mogu tome odoljeti.
podozriv sam prema tom prijateljstvu, jer kao što sam rekao, čujemo samo jednu stranu priče. druga stalno šuti. zašto?
čudno je to prijateljstvo u kojem se šuti i ne odgovara na upite, optužbe, sumnje.
čudno je to prijateljstvo u kojem se jedan prijatelj tajno sastaje sa ženom drugog prijatelja.
čudno je to prijateljstvo u kojem nitko nikome ne kaže oprosti. U kojem se “opraštaju bez riječi, nijemim rukovanjem i dubokim naklonom”.
a na pitanje zašto je generalu toliko stalo do tog prijateljstva, nakon toliko protraćenih godina, odgovor bi mogao biti: taština? samoljublje? posesivnost? ili sve troje zajedno.
od puno definicija prijateljstva na koje u knjizi nailazimo, ja bi dodao svoju: prijateljstvo ne može biti jednosmjerna cesta. tj. to mu nije svrha.
u cijeloj ovoj priči, vrlo mi je žao kristine.
kad već nisam uspio naći definiciju prijateljstva, evo dobre definicije starosti:
“Čovjek polako ostari: prvo mu ostari volja za životom i za ljudima, znaš, polako sve postaje tako zbiljski, svemu shvatiš smisao, sve se ponavlja tako zastrašujuće i dosadno. I to je starost. Kada već znaš, da je čaša ništa drugo doli čaša. I da je čovjek jadnik, ništa drugo, doli samo smrtan čovjek, bez obzira što radio...Onda, odjednom ti počinje starjeti duša: jer kad je tijelo već istrošeno i pokvareno, duša još žudi i sjeća se, traži i veseli se, i želi radost. I kada prođe želja za radošću, ne ostaje drugo no uspomene i taština: i onda ostariš odista... ”
general, o nevjeri svoje žene i svog prijatelja:
“I, zamišljao sam pojedinosti vaših susreta, u kući na rubu grada, .... to drhtanje i skrivanje preda mnom, te četvrti sata pod izgovorom jahanja ili glazbe ili tenisa, te šetnje u šumi gdje stražare moji lovci radi krivolovaca.... zamišljam tu mržnju koja ispunjava vaša srca kada pomišljate na mene, kad se pri svakom koraku spotičete o moju moć, o moju aristokratsku moć, zemljoposjedničku moć, društvenu i imovinsku nadmoć, četu mojih slugu i o ono što je moć iznad svega – vaša vezanost koja vam zapovijeda da iznad svake ljubavi i mržnje znate: bez mene ne možete posve ni živjeti ni umrijeti.”
general, o kristini:
“Umrla je zbog toga što si ti otišao, umrla je zbog toga što sam ja ostao i nisam joj prišao, umrla je zbog toga što smo nas dvojica muškaraca kojima je pripadala bili podliji, oholiji, kukavičniji, glasniji i tiši, nego što jedna žena može podnijeti, pobjegli smo od nje, izdali smo je, jer smo je nadživjeli.”
general, o svom napuštanju supruge:
“Do večeri sam čekao; nije došla, onda sam otišao u lovačku kuću. To je možda bilo djetinjasto...sada, naknadno, kad se osvrnem, htijući presuditi sebi i drugima, i tu taštinu i to očekivanje i taj odlazak smatram djetinjastim. Ali čovjek je takav, vidiš, i razumom i iskustvom može malo protiv tvrdoglavosti fiksideja svoje temeljne naravi.”
o prijateljstvu:
“Zajednički interesi katkad stvaraju okolnosti koje nalikuju prijateljstvu.”
“Ljudi rado bježe i od samoće u svakovrsne intimnosti, zbog kojih se najčešće kaju, ali neko vrijeme misle da je ta povezanost već neka vrsta prijateljstva.”
“Kao ni zaljubljenik tako ni prijatelj ne očekuje nagradu za svoje osjećaje. Ne želi protuuslugu, ne vidi nestvarnim biće koje je odabrao za prijatelja, poznaje mu greške i prihvaća ga sa svim posljedicama.”
“Čak i ako podari sve povjerenje mladosti, svu požrtvovnost muževnog doba i, konačno, podarujući drugome najviše što čovjek može dati; a to je slijepo, bezuvjetno i strastveno povjerenje, pa ako tada uvidi da je onaj drugi nevjeran i podao, ima li pravo uvrijediti se i željeti osvetu?”
P.S.
naslov knjige se, nažalost, baš kod čitanja ove knjige, dogodio i jednom živućem prijateljstvu. možda mi se i zato knjiga nije svidjela.....
Post je objavljen 14.04.2009. u 12:24 sati.