Nije li dobrota samo izravna posljedica dosade? Ne znam, nije mi jasno zasto ljudi lazu i izvrcu istinu svojim bliznjima. Ne shvacam, to jest ne zelim prihvatiti da je to posljedica obicne tastine, ne shvacam, zar ljudi zaista mogu biti toliko glupi da ne shvate da ce se oredredjene cinjenice ipak prije ili kasnije saznati.
Na ovaj nacin razmisljanja sam naletio razmisljajuci o tome koliko mi je zao sto nemam za koga ni zbog koga lagati u zadnje vrijeme.
Laz je ( do toga sam dosao slijedeci tu vlastitu nit misli ) vitalni resurs svakog odnosa, ne samo da je laz izrazito bitna pri uspostavljanju istog, jer su svaciji kriteriji toliko visoki da se iskrenoscu rijetko sto postize zeljeni ucinak, nego se problemi vise i vise postavjaju na putu do nekog kakvog takvog odnosa.
Svi imamo prijatelje, razmislite koliko ste puta morali izreci sitne male slatke bijele lazi samo da ih ne povrijedite/ da ne probusite balon sapunice u kojem se nalaze/ ne pokvarite njihovo misljenje o sebi / osobi a kojom ste, tu lezi ta linija, linija koja mi nedostaje koliko i ovisniku njegova, bez obzira na to sto steti ne samo moralnom tkivu, nego i zdravlju, ali jebiga, fali mi taj high.
Post je objavljen 14.04.2009. u 00:42 sati.