Od prvog posta razmišljam razlog zbog kojeg sam počeo sa pisanjem ovoga bloga. Svaki put kada si predočim tekst sa kojim bi mogao predstaviti svoju misao shvatim da bi ju mogao nadopuniti sa još nekoliko nijansi. Nije li Churchill rekao da je demokracija najgori oblik vlasti osim onih oblika koji su bili isprobani ranije? Tako mi se čini da mogu tvrditi i za riječi koje izgovaramo. Nisu baš pouzdan način komunikacije ali je najbolji koji imamo.
Vjerujem da ne postoje definitivne i idealne riječi koje bi u tančine opisale pojmove i stvari koje nam se vrzmaju u mislima.
"Volim te" je samo sažetak koji teško opisuje izvanredno stanje koje se događa u ljudima spram drugih ljudi. Dve riječi koje su koncentrat knjiga posvečenih samo toj tematici koje bi po volumenu prevalile i slavnu biblijoteku u Aleksandriji. Znači nedovoljne same po sebi.
Ka bi barem riječi bile tu da pokušaju što bolje objasniti. Nažalost njima se koristimo kako bi izobličili stvarnost jer želimo postiči neki naš cilj koji se ne poklapa uvijek sa realnim stanjem stvari.
Kako bi to rekao jedan od najboljih svijetskih diplomata koji je prošao sito i rešeto uz Luja XVI, Napoleona, Luja XVIII, Karla X, Luja Filipa tojest Charles Maurice de Tayllerand-Perigord (pravo političko živinče):
La parole nous a été donnée pour déguiser notre pensée.
We were given speech to hide our thoughts.
Nažalost jedan od neizbježnih nuspojava moga pisanja jest taj osjećaj nerazumjevanja koji mi odaju moji čitatelji. Nerazumijevanje je obostrano jer i ja kada komentiram da razumijem neku opisanu situaciju kod onih koje čitam ja u biti lažem samom sebi. Mogu se pronaći u riječima jednog blogera ali opet iz moga kuta gledanja jer objektivnost, istini za volju, nikad nije postojala. Ono što čitam kod nekoga vidim svojim očima, svojim iskustvom i isto tako ako poželim ostaviti kakav komentar u obliku savjeta to nije ništa drugo osim produkta moje subjektivnosti. Zanemarujem bližnjeg i opet sebe na taj način stavljam u prvi plan.
Razgovor među ljudskim bićima nije ništa doli najobičnije igre gluhog telefona.
Kako li je čudno čitati ove vlastite riječi pogotovo ako pomislim da izlaze iz glave jedne osobe koja se ufa u evoluciju, progres, u kostantni napredak čovječanstva (ne samo tehnološkog). A onda pomislim kako nije čudno što je uopče dio mene pesimistički raspoloženo jer kad pogledam unatrag u povijest, vidim samo ruševine i ratove vođene iz imbecilnih razloga. Ratove nekolicine za koje ginu mnogi. A ako je povijest samo ciklus događaja koji se ponavljaju unedogled nije li legitimno da se zapitam ćemu biti optimist. I tako stvaram cinika u sebi.
Cinika kojem je sasvim normalno pročitati da su negdje u svijetu stradale osobe, da je Tajland nadomak građanskog rata, da su alkohol i brza vožnja razlog zbog kojeg nekoliko mladih života ne dočekaju ponedeljak.
I onda se hvatam za glavu poput Munchove slike i pitam se u šta se to pretvaram. Nisam li se do nedavno smatrao borcem koji juriša na bunkere iako su šanse za preživljavanje nepostojeće?
Zasuči rukave i ne sljegati više nad ljudskom gluposti koja me okružuje. Čuditi se. To bi trebali svi mi činiti. Čuditi se kako ne bi više smatrali laži, manipulacije i smrt kao nečim normalnim sa čime se ne može izaći na kraj.
Pišem jer nisam zadovoljan sa stanjem koji me okružuje. Moja savjest zahtjeva naprosto da se tekovine skrivene u našim srcima sliju na ulice i isperu ovu gorčinu izazvanu od tolike nemoći. Jeli pero jače od mača? Kratkoročno ne ali dugoročno da jer ideje, jednom kad su izgovorene dišu vlastitim plučima neovisno od onih koji su ih pustili u opticaj.
Pišem li ja iz egzibicijonizma?
Pošto pišem u javnosti a ne u nekom svom tajnom dnevniku odgovor se nameče sam. Da, pišem jer volim da se zna o čemu razmišljam, jer se nadam da smo svi mi zajedno Ljudi povezani istom valnom duljinom. Ljudi prije nego što smo Katolici, Ateisti, Ljevičari, Desničari, Gnostici, Agnostici, Lopovi, Kurve, Idioti, Genijalci, Šovinisti, Feministi. Prije svega Ljudi.
I da moj pokušaj da dotaknem nečji um ili u srce nisu uzaludni kao što se nadam da nije uzaludno da netko pokuša dotaknuti moj um i srce.
No ja nisam svetac.
Golicam svoju maštu kada mislim da me netko čita iz prikrajka za koga niti znam da postoji. Netko od čije pažnje se neumoljivo i egoistično hranim dok dotična misli da iz svoga mračnog kuta ništa ne nudi. Kakva obmana.
To je jedan od razloga zašto ne želim znati tko i od kuda me čita. Neke stvari je bolje držati pod okriljem tame inače nisu više tako zanimljive. Mogao bi povuči paralelu sa Benny Hillem kojeg strašno privlače žene u grudnjaku a za koje gubi interes jednom kad su ga skinule.
Stvari ispod vela su privlačnije
Iako nisam maher u pisanoj riči niti su moja razmišljanja nešto originalna do te mjere da bi u meni netko prepoznao pisca, kao što se kod nekih osoba sigurno predosjeća da će biti Netko i Nešto (kao da ih sljedi nekakva aura ili karizma) bar vjerujem ne vjerujem da ću ikad imati napadaj neinspirativnosti koju tu i tamo vidim kod svojih kolega jer živjeti znači promatrati a ovo drugo znači u mene razmišljati kojeg djeli samo jedan sićušan korak do pisati. Ergo pisatii je za mene ekvivalentno za živjeti.
Zato su po meni pisci čuđenje u svijetu. Zamišljam ih kao bića sa jednim velikim otvorenim okom koji se ne zaklapa dok promatraju i nikad ne prestaju zapisivati dojmove o svijetu koji im je dom i neprijateljsko okruženje odjednom.
Jeli blog vreća za pjesak, ispušni ventil moga duha? Jest iako nije jedini način da iz sebe izbacim misli koje me proždiru ako ostanu predugo u meni. Ali jednom kad su zapisana ja nemam više prava da ih manipuliram (Tihavodo ovo je namjenjeno tebi) niti izmjenjujem pošto su oni proizvod vremena, mjesta i osobe koja nisam više ja tog trenutka kada stisnem OBJAVI.
Zato su Solona Atenjani nagovorili na progon jednom kad im je dao zakone. Inače ne bi zaživjeli vlastitim životom.
I kao zadnje, ne razumijem zašto se stavljaju linkovi blogera kojih se čita. Bio bi lažljivac da kažem kako mi ne laska pročitati svoj nickname među blogerima koje redovno čitam ili da samog sebe otkrijem kod nekoga koga uopče ne čitam i onda shvatim u najmanju ruku da netko prati moje misli već neko vrijeme ako me več stavlja pod preporuke. Ali to je samo trenutačni užitak, jednom kad me napusti uzlet i dalje ne razumijem ćemu ta potreba da se istakne tko koga čita. Ja to pritom ne mogu napraviti. Ne mogu odvojiti nekoga da bi ga stavio u neku svoju kategoriju kao što nisam u stanju odgovoriti koji mi je najbolji bend ili najbolja pjesma pošto ih ima masu a ja se ne mogu limitirati samo jednim. To je kao da moram izabrati koji mi je najdraži fraktal. A nije li to apsurdno?
Koliko li sam napisao a na kraju ništa rekao nisam.
Samo natuknice koje nikad neće biti završna riječ.