Ponedjeljak je nakon Uskrsa. Dan kada u čestitarskom raspoloženju osobno i sa obitelji posjećujem svoje bližnje. To nije dan kada jedan kršćanin ide u šoping na primjer, nego kad radosno, u zajedništvu sa svojim bližnjim i u razmjeni svjedočanstava slavi ovaj svoj najveći blagdan vjere. No, jutros sam učinio nešto nesvakidašnje. Otišao sam u 'Merkator' na jutarnju kavicu. Onako, usput, znate… Dok sam išao po svježi kruh svratio sam u 'Santanu', coffe bar u sklopu ovog tržnog centra. Nije to bio baš neki klasični šoping izlet, no svejedno znam da samo moje prisustvo na jednom takvom mjestu, na ovaj dan, ne priliči jer 'doprinosi sablazni'.
Budući mi se zgrada nalazi tik uz 'Merkator', a ta gradska zona je jedna od najfrekventnijih u gradu, s vremena na vrijeme znam sjesti na balkon stana i promatrati likove koji se na momente znaju kao dva roja mušica pomiješati na ulaznim vratima ovog 'uslužnog' centra. Pravi roj, nema šta… A opet kad sebi želim prirediti iznenađenje i sam, kao danas, siđem na kavicu u ovaj vašar ljudske taštine jer znam da ću zasigurno nekog poznatog sresti. Iznenadili biste se koliko je 'praktičnih' vjernika Nedjeljom u ovom najsuvremenijem konformističkom poligonu. Ni danas, na uskrsni Ponedjeljak, nije bilo puno drugačije. Prve koje sretoh bijahu bračni par (kumovi mojih kumova) koji ne samo da redovito idu na misu Nedjeljom i blagdanima, nego 'on' još k tomu pjeva u crkvenom zboru. Ne sretosmo se u supermarketu, niti u coffe-u, nego ga kroz izlog ugledah kako na jednom odjelu 'kaska za ženom' dok ova prebira rafove s dječjom odjećom. 'Spasih' ga tako što sam odvojio nekih pol sata za njega, dok mu se pak žena nije dala smesti. Uostalom, znate kakve su žene. U isto vrijeme mogu čuti i vidjeti sve oko sebe, ali i ostati na liniji svog zacrtanog 'pohoda'. Nemam ništa protiv. Kad je nakana na slavu Božju i korist bližnjeg, naravno… Poput Marije Magdalene, o kojoj čitamo ovih dana, na poseban način. Nedavno sam saznao za jedan podatak, koji prije nisam znao. Navodno je Magdalena, po nekim apokrifnim spisima, išla čak u Rim kako bi tužila Poncija Pilata jer je dao da se Isus nevin razapne na križ. Bilo istina ili ne, ovo je zoran primjer dokle je žena koja ljubi spremna ići u svojim pohodima.
Osobno sumnjam u vjerodostojnog ovog spisa, pogotovo ako znamo da je Marija Magdalena prva imala tu čast da susretne Uskrslog Isusa. Da je naš Gospodin kojim slučajem ostao u grobu, ovakav jedan 'pohod' bi bio razumljiv. Ovako, čisto sumnjam… jer bi to značilo da Magdalena ni nakon Isusovog uskrsnuća nije shvatila bit Uskrsa. No, je li se išta promijenilo s nama danas? Kroz razgovor naslutih da niti njih dvoje nisu svjesni bitnog ili u najmanju ruku ne žele sebi priznati da su hedonistička kola krenula nezaustavljivo nizastranu. Saslušavši njihove materijalne teškoće u koje su zapali njegovim gubitkom posla, vrijeme provedeno u daljem razgovoru usmjerih na onu poznatu biblijsku priču o razlazu između Abrahama i Lota koji je krenuo širokom cestom duž Jordana, preko najboljih pašnjaka, prema Sodomi, te o posljedicama s kojima se morao suočiti kako bi došao do one iste skrušenosti u kojoj je Abraham već bio kad je velikodušno rekao Lotu da izabere pašnjake koje želi imati za sebe. Na kavi sam ipak završio sam, osluškujući svoja nutarnja nagnuća dok sam testirao sam sebe u kojoj mjeri je u meni nakon ovih 'Velikih dana' još uvijek prisutna 'prisila promatranja' i 'problem pozicije' u odnosu na trenutno društveno okruženje. O rezultatima 'testa' vam javim naknadno ..:) Kavicu sam završio razmišljajući o velikim pokretnim košarama koje su brojni posjetioci 'Merkatora' gurali ispred sebe, krcate hranom i drugim kućnim potrepštinama. Neodoljivo me podsjetiše na dječja kolica koja smo nekad češće gurali ispred sebe nego ove tovare hrane. Danas je situacija takva da što je više onih koji guraju te džambo košare to je manji broj beba u dječjim kolicima. Odnosno, što su košare punije, to je obitelj brojčano manja. Ispijajući posljednje kapi kave, osjećao sam da mi signal za uzbunu zvoni u glavi. Moji su vjerojatno već svi ustali, a doručka nema bez kruha.
Ostatak dana do večernje mise smo proveli u obilasku ženine rodbine.
Večerašnja Sveta Misa bijaše kod franjevaca. Crkva poluprazna. Prva misao koja mi dolazi na pamet jeste kako veliki dio župljana misli da su svoje već obavili. Uskrs je prošao- misle. Primjećuje to i svećenik. «Jučer smo proslavili Uskrs. No, Uskrs nije završio. On još uvijek traje. Nalazimo se u Uskrsnoj osmini.» U trenutku kad je krenuo ka stolu Riječi, nakon što je svećenik koncelebrant pročitao evanđeoski ulomak, većina je mahinalno ostala stajati, ..onako kako su to već i navikli radnim danom, očekujući molitvu vjernika. No, s blagim osjećajem iznenađenja, lagano se spustiše u klupe.
Propovijed je bila 'na svom mjestu'. Pogađala je u samu bit stvari. Svećenik nije govorio ništa više nego je trebalo. Svatko od nas, na svoj način, je mogao vidjeti samog sebe pred 'znakom protivljenja' o kojem govori današnji evanđeoski ulomak (Mt 28,8-15)
12Oni se sabraše sa starješinama na vijećanje, uzeše mnogo novaca i dadoše vojnicima 13govoreći: "Recite: 'Noću dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga.' 14Ako to dočuje upravitelj, mi ćemo ga uvjeriti i sve učiniti da vi budete bez brige." 15Oni uzeše novac i učiniše kako bijahu poučeni. I razglasilo se to među Židovima - sve do danas.
Povijesnu činjenicu (Uskrsnuće Isusovo) doveo je u vezu sa sadašnjim trenutkom doprinijevši da ona postane događaj za svakog od nas pojedinačno koristeći se riječima «isto tako..», «jednako tako i mi danas..» itd. dovodeći i nas osobno pred ogledalo Riječi kako bi se mogli razaznati u nekom od evanđeoskih likova.
U Djelima Apostolskim vidimo Petra kako okupljeno mnoštvo oštro kori:
«Izraelci, čujte ove riječi: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama - njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste.»
Broj onih koji su se pridružili apostolima bio je oko tri tisuće duša, što znači da ih je sigurno bilo više, jer za pretpostaviti je da je bilo i onih koji nisu prigrlili vjeru. Međutim, da ih je i bilo sveukupno tri tisuće, nemoguće je da su svi bili suučesnici Kristovog tjelesnog smaknuća. Kad Petar kaže: «po rukama bezakonika razapeste i pogubiste», on jednako tako kao što je mislio na sve okupljene, to isto misli i na nas danas koji smo ga svojim grijesima razapeli, koji ga još uvijek razapinjemo i koji ćemo ga nastaviti razapinjati.
Aktualizacija Riječi Božje nam kaže kako smo i mi ti uvijek kada nastojimo prikriti Istinu, te je potom pretvoriti u laž koristeći se svakojakim sredstvima obmane, prijevare. Ono što je najgore jeste da znamo da nešto jest, ali jednostavno ne želimo se suočiti s Istinom i prigrliti je. Radije ćemo smišljati kojekakve izgovore, pravdati se, a uslijed zavisti prema istinskim svjedocima vjere, u nemalo slučajeva, ići na njihovu diskreditaciju i omalovažavanje kao da bi oni bili znak protivljenja i razlog nemiru savjesti.
Biti odjeven u bijele haljine pravednosti, nemoguće je bez vjere, pokajanja i priznanja svoje grešnosti. Nije toliki problem što ćemo druge pokušat prevariti koristeći se lažima, koliko je problem u tome što lažemo sami sebe tako što ustrajavamo svjedočiti u svoje ime i dokazivati vlastitu pravednost kao da od toga ovisi tako željeni mir srca. Kad bi sav svijet pridobili na svoju stranu, uzalud bi nam bilo. Ništa nam ne bi koristilo. Ne živi se od aplauza svijeta, niti samo od kruha, nego od svake riječi Božje koja je kadra preobraziti naša srca i učiniti ih sličnima Njegovom.
Post je objavljen 13.04.2009. u 22:26 sati.