Pregled posta

Ultimativni model (UM)

Dakle, moji vrlo dragi čitatelji (?), još jednom iskustvo je pokazalo da kada čovjek zatraži nešto, Svemir se redovito pobrine da upravo to i dobije. Prije skoro dvije godine, otvorila sam ovaj blog i time zatražila/ naumila pronaći Istinu (pod time sam podrazumijevala dobiti kakav takav uvid u dublji značaj i funkcioniranje svijeta i postojanja). I iako ćete vi reći da sam bila neredovita i hirovita (što je istina kada je u pitanju pisanje tekstova), tek sada vidim da sam zapravo cijelo to vrijeme vrlo predano dobivala lekcije koje su mi bile potrebne kako bi se ta moja namjera ostvarila. I opet, po tko zna koji put, iako se početno činilo posve nevezano – pokazalo se da ono što zatražiš redovito i dobiješ. Mnogi skeptici će reći «To nije istina – zatražio sam toliko puno stvari, ali ih nikad nisam dobio», a ja ću samo reći, temeljeno naravno isključivo na vlastitom iskustvu – istina je .

Zanimljivo je kako putevi koji nas dovode do određenih spoznaja gotovo nikad nisu u skladu s onim što smo očekivali da će biti – to me svaki put ponovno oduševljava, kao i to da je svaka informacija i iskustvo koje na tim putevima primimo - neprocjenjivo za ukupni učinak, ma koliko nam se činilo nepotrebnim, ružnim, nevezanim i ponekad bolnim.

U narednim postovima pokušat ću detaljnije i što je moguće preciznije objasniti do čega je moja potraga dosad dovela (posve je nemoguće to napisati u jednom postu ).
Uz to, već poslovično, želim naglasiti da je sve ovdje napisano bazirano samo na meni najprihvatljivijem pristupu i na – mojoj osobnoj „priči“ (objašnjenje potražite niže ) i svaka interpretacija napisanog, pa čak i ona da pričam gluposti, je u tom trenutku za osobu koja interpretira – posve ispravna i ja ju podržavam . Materijala ima dovoljno za cijelu knjigu, i tko zna, možda tako i završi, ali za sada počinjem na blogu, pa ćemo vidjeti kamo će me to odvesti .
Krenimo redom:


PRIČE

Sve u našem životu su „priče“ - rekla bi Byron Katie (pozdrav obožavateljima, jer ja nisam ) – ona je osoba za koju sa sigurnošću mogu reći da pripada među ljude koji imaju najmanje - koru istine, ako ne i cijelu istinu (ali ono što dijele sa drugim ljudima je samo kora i za to postoji jako dobar razlog).
Što zapravo znači riječ „priče“? Vratimo se na trenutak na psihologiju, posebice kognitivno bihevioralni (KB) pravac i nešto noviju granu tzv. pozitivne psihologije: sve što doživljavamo je pod utjecajem naše osobne interpretacije – niti jedna stvar za koju smo uvjereni da je točno takva kakva mi mislimo da je – zapravo to nije ni za koga osim za nas same. Ne postoji nešto što se zove objektivna istina – sve „istine“ na ovom svijetu su subjektivne.

Ljudi, kao ista vrsta, zbog zajedničke fiziologije donekle slično tumače osnove svijeta – vrlo je važno znati da je za te sličnosti zaslužan isključivo aparat kojim raspolažemo (npr. fizionomija osjetila, fizionomija živčanog sustava i sl.), a nikako ne ono što pokušavamo nazvati „objektivnom realnošću“. Isto tako, kako ne postoje dva identična „aparata“ tako ne postoje niti dvije identične interpretacije istog događaja – postoje samo one sličnije i manje slične. Dakle, u ovom kontekstu riječ „priče“ znači da sve što doživljavamo i tumačimo je samo naša interpretacija stvarnosti, a ne prava stvarnost.
Tu se postavlja pitanje: a što je onda „prava stvarnost“?


PRAVA STVARNOST

Nažalost, morat ću svojim pristupom razočarati sve one koji su mislili da ću napisati odgovor na ovo pitanje. Moj jedini odgovor na njega je – ono što ljudi podrazumijevaju pod pravom stvarnoću zapravo - ne postoji.

Ovdje se vraćamo na onu već davno izlizanu Einsteinovu teoriju relativnosti koja nam govori da je sve što vidimo zapravo energija (E=mC^2). Pokušajmo na trenutak glumiti mog imenjaka Nea iz Matrixa i vidjeti, barem na trenutak kakav ovaj svijet doista je: osvrnite se po prostoriji u kojoj se nalazite i umjesto da vidite stol, stolicu, ormar, zidove, svoje dijelove tijela pokušajte razumijeti da je sve to sastavljeno od istih kvantnih čestica koje se gibaju različitim frekvencijama i u različitim strukturama kako bi činile ono što mi vidimo. Pokušajte razumijeti da su u vašem stolu iste čestice kao u vašem dlanu i da su to iste one čestice koje vam omogućavaju da vidite ovu sliku na monitoru ili da, kad vani padne mrak, upalite svjetlo u sobi. Pokušajte razumijeti da te čestice nisu sitni komadići materije – već naboj - odnosno energija. Iako smo svi to učili u školama, zapravo nikad nismo u potpunosti uspjeli to razumijeti, obzirom da nam naš aparat (naša osjetila) cijelo vrijeme govore drugačije. Pokušajte razumijeti da su i ta osjetila sastavljena od istih tih čestica.
Sve što vidimo, uključujući i nas same je ono što bi se u današnje vrijeme moglo komotno nazvati holografskom projekcijom. Ja bih rekla – holografskom projekcijom Svijesti. I opet se vraćamo na već bezbroj puta ponavljani zaključak: sve što postoji, uključujući i nas same, je zapravo jedno veliko energetsko polje koje je u kostantnom kretanju i interakciji. I to je zapravo ono što bi mnogi ljudi nazvali Bogom. Mi smo svi samo produkt „komešanja“ (neki bi rekli „sna“ ) tog Polja (Boga), a samim time i - njegov dio.
Ukratko – sve što npr. ja percipiram, doživljavam i tumačim zapravo je projekcija moje vlastite svijesti i isto to vrijedi i za svakog drugog čovjeka (u ovom trenutku, kako bismo razumijeli da to doista vrijedi za svakog čovjeka - važno je napustiti jednodimenzionalan pogled na svijet) - sve oko mene je zapravo moja kreacija, iako ja kao zasebni dio nisam toga svjesna u svakom trenutku (dobro je da sam uopće u bilo kojem ).

Koji je, dakle, odgovor na pitanje iz ovog podnaslova – što je prava stvarnost? Prava stvarnost su naše priče – da nema tih priča ne bi bilo niti ovakvog svijeta kakvog poznajemo, da uopće nema nikakvih priča – ne bi uopće bilo svijeta – mi kreiramo svijet svojim pričama, a onda taj svijet nazad kreira naše priče – vječni začarani krug...


Kada pogledamo sve što sam do sad...khm...napisala ovdje – zapravo dolazimo do vrlo pozitivnih zaključaka koji nam govore da ako promijenimo svoju interpretaciju svijeta (svoje priče) – lako možemo promijeniti i svoju stvarnost. I to je kora istine na kojoj su zapeli mnogi ljudi .
Zapravo tek ovdje nastaje glavni problem koji u sebi sadrži mehanizme funkcioniranja čovjeka i svijeta, a odgovori na njega kriju se u - apsolutno svemu što radimo.

Znači, iako je te odgovore moguće pronaći na različite načine, obzirom da sam ja potkovana u tom polju, sada ću vam malo pričati, pogađate, o znanjima iz ljudske psihologije .


SELEKTIVNA PAŽNJA

Selektivna pažnja je jedan od jako bitnih fenomena u psihologiji i također je jako bitna da bismo razumijeli zašto nije tako jednostavno promijeniti svoju interpretaciju svijeta.

Naime, taj fenomen podrazumijeva da smo mi ljudi "baždareni" na taj način da iz okoline izdvajamo one informacije koje potkrepljuju naša najdublja vjerovanja o stvarnosti i time ih još dodatno potvrđujemo.

Npr. ako duboko u sebi vjerujemo da nas drugi ljudi ne vole (i osobito ako to i emocionalno doživljavamo) – obratit ćemo pažnju i dobro zapamtiti svaku situaciju u kojoj se to naše vjerovanje potvrđuje. I iako ćemo kroz dan proći kroz velik broj različitih situacija, gdje ćemo možda biti u interakciji sa velikim brojem ljudi, primijetit ćemo onu situaciju koja nas pogađa – a to je situacija gdje je npr. službenica na šalteru bila nepristojna prema nama ili gdje nam je netko rekao nešto što nam potvrđuje da mu nismo simpatični.
Ako s druge strane vjerujemo da nas ljudi vole te situacije ćemo interpretirati kao „ah, ova je danas nešto loše raspoložena“ i vrlo brzo ih zaboraviti, dok ćemo primijetiti i zapamtiti one pozitivne interakcije s ljudima koje smo taj dan imali.
To može otići i korak dalje: ako smo nekoj osobi, u svojoj interpretaciji, zakačili neku osobinu (a to smo napravili jer se npr. ta osobina pojavila jednom ili više puta i/ili nas se jako dojmila), svaki sljedeći put kad se pojavi ponašanje koje potvrđuje tu osobinu ćemo ga budno primijetiti i pohraniti, dok ćemo sve one situacije u kojima se nije pojavilo (a prema situaciji je moglo) – posve nesvjesno odignorirati jer na njih naš mozak ne pali nesvjesnu lampicu koja viče „Aha! Znao/la sam da je takav/va!“.

Selektivna pažnja je naš prijatelj utoliko što nam pojednostavljuje funkcioniranje u svijetu prepunom informacija, ali puno više od toga je naš veliki neprijatelj jer dovodi do toga da za svako svoje vjerovanje vrlo uspješno pronalazimo potkrepljenje u „realnosti“ i time ga još produbljujemo. Ako je to vjerovanje nešto što je za nas pozitivno – onda to i nije neki problem, no ako je vjerovanje nešto što je za nas ili okolinu negativno – mislim da ne moram pričati do kakvih problema može dovesti.

Kako se osloboditi ovog ograničavajućeg obrasca? Pa zapravo nikako potpuno, ali ga je moguće ublažiti.
Npr. odlučite da ćete si sljedećih nekoliko dana svjesno skretati pažnju na situacije koje su vam intuitivno totalno nelogične. Primjerice – mislite li da neki vaš poznanik ima..khm...slabije mentalne sposobnosti , pokušajte u njegovom ponašanju tražiti dokaze da su njegove mentalne sposobnosti zapravo super (to mogu biti sitnice...). Nakon nekog vremena primjene ovakvih ili sličnih metoda razumijet ćete da pravila na koja smo navikli nisu nužno baš takva kakva vjerujemo da jesu i da se u svakoj situaciji, a ponajviše u svakoj osobi može pronaći apsolutno – sve. Samo je pitanje na što ćemo mi baždariti svoju pažnju.

Iako ne spada točno pod ovaj naziv iz podnaslova htjela bih vam opisati još jedan fenomen poznat u psihologiji. Radi se o fenomenu tzv. naučene bespomoćnosti. Velik broj istraživanja pokazao je da djevojčice koje su u djetinjstvu bile fizički zlostavljane puno češće pronalaze muževe zlostavljače. To se tumači na način da su jednostavno naučile da je (ma koliko to za njih bilo negativno - urezano je duboko u podsvijest) sastavni dio života biti zlostavljan i bespomoćan. I na neki „neobjašnjiv“ () način redovito kasnije pronalaze muškarce koji će potvrđivati to njihovo duboko vjerovanje. Kako nalete baš na zlostavljače i kako ih baš oni privuku (jer nije lako svjesno unaprijed prepoznati osobu sklonu tome) – ne zna se .

KOGNITIVNI PUTEVI

Osim selektivne pažnje, drugi glavni razlog zašto nam se teško izvući iz vlastitih začaranih krugova i naučiti slobodno kreirati vlastiti svijet leži u konceptu tzv. kognitivnih puteva.

Većina ljudi misli da je pamćenje nešto što se pohranjuje u nekom virtualnom skladištu u mozgu. No, to je zapravo posve pogrešno. Nitko ne zna gdje se pohranjuje pamćenje, niti postoji li uopće "pohranjivanje". Ono što se zna je da je praktički svaka informacija s kojom smo se bar jednom susreli (ja bih otišla korak dalje i rekla samo – svaka informacija) – uvijek „tu negdje“ i jedino je problematično možemo li mi doći do nje. Ono što određuje možemo li doći do nje ili ne su tzv. asocijatvne veze – ukratko i pojednostavljeno – ako neku informaciju koristimo često onda smo stvorili hrpu jakih asocijativnih veza do nje i lako ćemo je se dosjetiti, ako ju ne koristimo uopće – onda su naše veze „zakržljale“ i nismo u stanju pronaći tu informaciju. Stvaranje novih asocijativnih veza često puta zatire stare koje se sve manje koriste, zato pod utjecajem učenja novih sadržaja zaboravljamo stare.

Obrasci po kojima učimo, pamtimo i automatski funkcioniramo zovu se kognitivni putevi. Pokušat ću i to pojednostaviti: zamislite da je vaš mozak u početku velika glinena, glatka kugla. Sve što u životu doživimo ili napravimo ostavi trag na toj kugli – trag u obliku asocijativne "stazice". Npr. malo dijete kad je gladno nagonski zaplače i na to dolazi mama i hrani ga. To dijete, klasičnim uvjetovanjem, podsvjesno uči „ako zaplačem – dobit ću hranu“. Ako se ta situacija dovoljno puta ponovi, na djetetovoj glinenoj kugli nastaje cesta koja stvara vezu između plača i hrane.

Apsolutno svaka situacija koju u životu doživimo mijenja i stalno nadograđuje naše ceste. Neke od tih staza su zbog čestog ponavljanja ili jake emotivnosti oko situacije postale prave autoceste, a neke su tek stazice. One koje se ne koriste – obrastaju i teže nam ih je koristiti. Zamislimo sebe na tom putu poput vode – iako imamo mogućnost raskrčiti nove kognitivne puteve, linijom manjeg otpora (jer krčenje novih puteva iziskuje napor), automatski se držimo već postojećih.

Ova znanja se dosta koriste kod ljudi koji imaju npr. panični poremećaj – kod njih se uobičajeno dogodio prvi panični napad i to je stvorilo stazu da situacija u npr. punom autobusu izaziva napad panike (obzirom da je to vrlo intezivno emocionalno iskustvo lako se urezuje u kuglu). Nakon toga, vrlo se lako javlja strah od autobusa (odnosno strah od straha u autobusu) i njegovo izbjegavanje. Što ga više puta osoba izbjegne to je dublja cesta „autobus se izbjegava“. Problem kod takvih kognitivnih puteva leži u tome što imaju tendenciju širenja na slične podražaje jer su ovisni o asocijativnim vezama. Tako npr. ta osoba koja izbjegava autobus može vrlo lako u nekom sličnom prijevoznom sredstvu pomisliti „uh, ovo je slično kao u autobusu, što ako mi se i tu javi napad“, pa počne izbjegavati i to drugo sredstvo i tako malo po malo, sva mjesta na kojima ima puno ljudi...

Da povučem paralelu sa uobičajenim životnim situacijama: koliko puta u životu vam se događa da vam se ponovno i ponovno ponavlja isti obrazac – situacija, pa vaša reakcija na tu situaciju, pa negativan ishod... (sjetite se samo npr. svađa s partnerom )?

Ili koliko puta vam se dogodilo da vam je nešto baš jako teško započeti, a kad jednom započnete ide glatko?

Ili koliko puta vam je neka situacija bila teška samo prvi put, ali nakon što ste je jednom uspješno savladali, svaki sljedeći put je postajala sve lakša i lakša (ovdje ne govorim samo o situacijama koje zahtjevaju učenje nekih vještina, već i o npr. nekim neugodnim životnim situacijama)?

Ja sam, primjerice, sklona odgađanju (recimo pisanja blog posta , ali i mnogih drugih stvari) i moja glinenena kugla je stvorila šiiiroku autocestu da se stvari koje mi se baš i ne daju raditi u nekom trenutku, mogu lijepo i bez nekih većih posljedica – odgoditi (po mogućnosti - za nikad ). Što sam više puta u životu ponovila taj obrazac ponašanja – to je veća vjerojatnost da ću ga i sljedeći put ponoviti opet (evo to vam je odmah isprika zašto opet neću pisati mjesecima ), jer je to linija najmanjeg otpora u biologiji mog mozga – biologiji koju sam sama stvorila.

I stvarno – neurološka istraživanja pokazuju da primjena drugačijih obrazaca ponašanja doista fizički mijenja biologiju mozga. Krčenje novih puteva, ma koliko naporno u početku bilo – donosi trajne promjene – pod uvjetom da dovoljno dugo ustrajemo u njima – jer da bi nam postala navika ići drugačijim putem stara autocesta mora postati plića i uža od nove.

U kakvoj je to vezi sa kreacijom naše stvarnosti? Glatka kugla koju imamo u startu je zapravo nešto što ima doslovno beskonačne potencijale. Roditelji i društvo u kojem živimo urezuju od malena staze u tu kuglu i time nam zapravo otežavaju kreaciju drugačijih puteva, a time i vlastitog drugačijeg svijeta – to je nešto što se transgeneracijski prenosi.
Na makrorazini, na taj način se stvaraju pravila po kojima cijeli ovaj svijet funkcionira – mi smo ga stvorili ovakvim time što uporno ponavljamo iste obrasce u njemu, a ponavljamo ih jer svaki put ponovno gledamo pravila koja smo stvorili i sve više u njih vjerujemo, što ih pak produbljuje i čini još „realnijima“...
U tom kontekstu – naša osjetila i naša sposobnost učenja, ma koliki blagoslov bili, ujedno su i naše najveće prokletstvo . Postoje li načini da idemo protiv njih? Postoje, ali kao i sve, zahtijevaju ponešto truda i upornosti. No o tome neki drugi put... (i ovako je već dovoljno dugačko )

U sljedećim postovima možete očekivati teme: Interpretacija realnosti, Religije i rituali, Samodisciplina, Dvije vrste želja - vezanost vs nevezanost, LOA vs Zen, ... i sve ono što još naučim u međuvremenu i što mi padne na pamet . Sve te teme bit će usko vezane uz ovu današnju i nadovezivati se na nju.

I da, svećano obećajem da ću pokušati prokrčiti novi kognitivni put u učestalosti svog pisanja .


Post je objavljen 13.04.2009. u 21:00 sati.