Dva mjeseca kasnije…
Osjećao sam umor na svojim leđima, no san kao da je bježao od mene. Dok su galebovi pravili pravilne krugove iznad površine mora koja se ljeskala na suncu, ja sam ležao na pješčanoj plaži. Rano jutro, kada je tišina poput remena stezala zrak
bilo je jedino doba dana kada sam mogao pronaći svoj unutarnji mir. Modro nebo bilo je posve čisto, a ja sam iz ruke ispuštao na tisuće zrnaca pijeska.
Pokušao sam shvatiti što mi daje nadu da vjerujem. Jesam li postao toliko očajan da postajem uvjeren kako će mi Ona pomoći? Možda sam posve na krivom putu, daleko od prave istine. Gubim li vrijeme? Možda. Ipak čak i da nije tako, volim vjerovati da je ona spas jer nikada mi prije nije toliko bio stalo.
Biti savant nije nimalo lako. Peklo me je saznanje kako mi nitko ne može ponuditi odgovor na pitanje od čega zapravo bolujem.
Dok sam bio dijete, moji su se roditelj pomirili s činjenicom kako nikada neću moći funkcionirati bez tuđe pomoći, no onda sam preko noći postao čudo. Iz socijalne otuđenosti razvio se talent kakvog nitko do tada nije poznavao. Božja kazna ili dar? Ne znam, no živjeti s time nije lako. Sažaljenje, koje je okolina pokazivala prema meni pretvorilo se u divljenje. Unatoč svemu nisu mi se povratili pravi osjećaji za vrijednost.
Sama činjenica da ljudi kao što sam ja na cijelome svijetu ima tek nekoliko, otežavala mi je situaciju. Njih dvoje, troje moglo je biti bilo gdje ; u prašumi Amazone, snježnom Sibiru ili suhoj Sahari. Imao sam namjeru potražiti ih, no pitanje je koliko je realno na takvom putovanju očekivati uspjeh.
Otvorio sam oči. Nebo je poprimilo kristalno modru boju , a sunce se sve brže uzdizalo prema obzoru. Udahnuo sam morski zrak i stao se poigravati valovima.
Poigravanje s prirodnim silama moglo mi se odbiti o glavu, no nisam previše mario za to. Volio bih da je sve ovo samo ružan san iz kojeg se mogu probuditi i nastaviti normalnim životom. Kako bi li bilo lijepo da je moj život samo san, a Ona dobra vila iz bajke.
* * *
Budilica je naglo poskočila na noćnom ormariću od hrastovine. Rukom sam je oborila na pod te se okrenula na bok ne bih li još malo odspavala. Plahtu, koja me ugodno hladila privukla sam bliže sebi. Znala sam kako moram ustati, no slatka želja za snom bila je jača. Osjetila sam strujanje povjetarca po koži i miris soli koji se širio prostorijom. Vrata terase bila su širom otvorena, a sunčeve zrake su se nesigurno probijale kroz modro plave zastore koji su vijorili na vjetru. Osjećala sam se kao da lebdim na pahuljastom oblaku, iznad svih nesreća na ovome svijetu. Šum valova dopirao je s plaže praćen dječjim smijehom. Prisjetila sam se prošlog ljeta i godišnjeg odmora u Grčkoj. Iako sam većinu vremena provodila sama, istražujući otok na kojem smo se nalazili, uživala sam u tome. Fotografiranje, kupanje na osamljenim plažama i penjanje na bijelim stijenama pružali su mi neopisiv užitak.
Florida je bila posve drugačiji svijet. Šarene reklame na svakom koraku, masovni turizam i skupi restorani bili su potpuna suprotnost malenom grčkom otočiću.
Srećom nisam bila na godišnjem odmoru jer u suprotnom nisam sigurna bih li pronašla odgovarajuću zabavu. Prenula sam se iz sna vrativši se u stvarnost.
Ustala sam iz kreveta sneno lelujajući po prostoriji. Izašla sam na terasu te se poput mačke protegnula. Jutros je more bilo valovitije i razigranije nego li prijašnjih dana.
U glavi sam prekrižila još jedan dan manje do odlaska u Liverpool. Kako moj radni vijek na Floridi neće biti dugog vijeka počela sam razmišljati o skoroj budućnosti.
Nisam znala kako vlastitoj majci reći da želim ostati živjeti s njom jer me moj otac ne tretira onako kako bih voljela. Bila sam svjesna da se mojoj baki i djedu ta odluka neće nimalo svidjeti pošto imaju mišljenje kako moja majka nije dovoljno sposobna osoba da se sama brine o odgoju djeteta.
Gledajući djevojčicu kako veselo trčkara po plaži sjetila sam se svojeg djetinjstva.
Mama me je često vodila na razne igrokaze, a kasnije bismo otišle u slastičarnicu na komad Sacher torte koja je bila moj omiljeni kolač. Prisjetila sam se kako je svake večeri prije spavanja izmišljala vlastite priče ne bi li me umirila. Nedjeljom popodne bismo obavezno odlazili u šetnju parkom. Dok su moji roditelji, još tada sretno zaljubljeni veselo čavrljali na klupici, ja sam se ljuljala na ljuljački ili igrala u pijesku.
To razdoblje mog života pamtit ću kao najljepše i najbezbrižnije.
Na nesreću, morala sam prebrzo odrasti. Izgubila sam svoju najdražu lutku Polly i medvjedića Bea, a time i djelić djetinjstva koji sam nosila uza se.
"Teta Becca pogledajte što smo pronašli!", veselo su uskliknula djeca koju sam čuvala na plaži dok su njihovi roditelji razgledavali okolicu ili uživali u wellnessu.
Prišao mi je omaleni dječak držeći u ruci kanticu s vodom u kojoj se nalazila morska zvijezda. Uplašeno je micala svoje krakove.
"Smijemo li je zadržati?", upitala je djevojčica kovrčave crvene kose.
"Nažalost ne. Morska zvijezda bi uginula kada je ne bi vratili u more. To je njezin dom.", objasnila sam im na najjednostavniji način.
"Oh, dobro onda. Dođi Timmy idemo je vratiti u more.", djevojčica je rekla dječaku.
Veselo su potrčali prema plićaku opraštajući se s morskom zvijezdom. Pogledala sam na ručni sat i uvidjela kako su roditelji ove djece zakasnili gotovo pola sata.
Mališani su me na odlasku zagrlili, a roditelji mi zahvalili.
"Tvoje radno vrijeme još uvijek traje?", Tristan se prikrao iza mojih leđa.
"Radim prekovremeno, no sumnjam da će mi i to platiti. Što si ti radio cijelog dana?
Nije te bilo kada sam se ujutro probudila", počela sam pospremati svoje stvari u torbu koje su se nalazile na plastičnoj ležaljci.
"Bio sam ovdje, na plaži kao spasilac. Otišao sam rano ujutro, stoga te nisam želio buditi.", rekao mi je. Ispod jedne ruke je nosio plastičnu plutaču sličnu onima iz Baywatch-a , a na bijeloj je majici imao znak crvenog križa.
"Iskreno se nadam da nije bilo žrtava.", našalila sam se na njegov račun. Tristan se samo nasmiješio ne djelujući nimalo uvrijeđeno.
"Želio bih te pitati nešto…", započeo je nesigurnim tonom.
"Tristan!", iz daleka se začuo glas plavokose djevojke koja je trčala u našem smjeru.
Nisam je poznavala, no pretpostavila sam kako i ona radi u odmaralištu zbog svoje bijele uniforme koju je nosila.
"Posvuda sam te tražila. Voljela bih kada bismo mogli razgovarati, nasamo.", rekla je zvonkim glasom gledajući me ispod obrva. Nisam znala koju je namjeru imala, no na meni je bilo da se "izgubim".
"Oh da, svakako. Vidimo se kasnije Tristane.", mahnula sam mu te se okrenula na peti. Hodajući prema odmaralištu skinula sam naočale koje sam zatakla o svoju kosu.
Osjetila sam glad i neugodan zvuk želuca koji je bio željan toplog obroka.
Velma je kao i obično radila u kuhinji koja je začudo zjapila prazna. Uzela sam plastičan pladanj, dohvatila tanjur te uzela porciju današnje večere.
"To si ti malena, nisam te očekivala.", rekla je nasmiješena Velma čisteći stolove.
"Ogladnjela sam., što zapravo i nije čudno nakon ovakvog dana.", sjela sam za prvi prazan stol te odložila pladanj na njega. Dohvatila sam vilicu i namotala nekoliko špageta u umaku od rajčice oko nje.
"Gdje je mali Tristan? Danas nije bio ovdje, a on je soba sa velikim apetitom.",upitala me nakon kraće stanke. Slegnula sam ramenima praveći se da ne znam gdje je. Osjetila sam kako mi nije svejedno što je ostao sam na plaži s plavušom za kojom bi se svaki normalan dečko okrenuo. Opet, s druge strane nije imao nikakvu dužnost biti uvijek kraj mene iako ga je moj otac poslao da me "čuva".
"Oprosti što sam se zadržao, nisam znao da će me Nicol tražiti.", rekao je zatvarajući vrata blagovaonice za sobom. Ubrzao je korak i sjeo na slobodnu stolicu za mojim stolom. Uspuhao se, stoga je pokušavao umiriti disanje.
"Znala sam da ćeš doći. Podgrijat ću ti pileću juhicu.", iza kuhinjskih vrata je promigoljila Velma zadovoljno se smješkajući.
"Nema veze. Ionako sam planirala sama otići bez da me gospođica lijepo zamolila.", nesvjesno sam okrenula očima, a Tristan se poput malog djeteta zacerekao.
"Pozvala me na krijes, ovdje na plaži u subotu. Ako sam shvatio to bi bila kao neka zabava povodom kraja ljetne sezone.", rekao je kao da nije bio potpuno siguran u ono što misli dok sam ja potpuno smetnula s uma da u nedjelju putujem u Liverpool. Skamenila sam se na stolici jer nisam imala nikakav plan za budućnost. Upisi za koledž su odavno prošli, stoga ću morati pauzirati jednu godinu. Nisam znala kako reći mami svoju namjeru da planiram ostati živjeti kod nje. Bila sam uvjerena kako bi ona s veseljem podržala moju odluku, no znala sam kako moja baka i otac ne bi bili oduševljeni. Našla sam se pred nizom problema koje sam trebala riješiti u kratkom vremenu, no bez ičije pomoći.
"Ah da, pričala mi je Velma da je to tradicija. Posljednje subote u kolovozu, mladež koja radi u odmaralištu slavi kraj ljetnog rada.", prisjetila sam se priče koju mi je ispričala još na početku srpnja kada sam stigla ovdje.
"Jesi li pristao?", upitala sam ga nakon kraće stanke.
"Nisam. Rekao sam joj da imam već nešto u planu. Zapravo, mislio sam da nas dvoje odemo zajedno.", snizio je ton gasa pošto je u blagovaonicu ušlo nekoliko mladića i djevojaka koji su imali namjeru večerati.
"U redu.", pristala sam , a usta su mi se razvukla u širok osmijeh.
Trenutak kasnije, začuli smo zvuk čaše koja se razbila na podu. Velma je polako odškrinula vrata kuhinje u rukama držeći telefon.
"Zvali su iz bolnice. Jo je imao srčani udar.", rekla je tiho gledajući nas suznim očima.